Phil Collins
Going Back
Datum izdanja: 13.09.2010.
Izdavač: Atlantic / Dancing Bear
Žanr: Pop, Soul
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Nakon 8 godina diskografske šutnje, Phil Collins je snimio ploču – posvetu starom dobrom žanru koji se zove soul. Ta je vijest u svakom slučaju primljena sa zanimanjem, jer Collins doista ima glas kojim bi mogao dobro otpjevati stare zimzelene klasike iz pjesmarice soula.
Zanimljiv je Collinsov odabir autora: dominira trio Holland – Dozier – Holland (8 naslova), pa Stevie Wonder (4 pjesme) dok je rad Otisa Reddinga i ostalih južnjačkih soul majstora (Jamesa Carra npr.) posve zanemaren. 
Collins se naklonio i glazbenom geniju Philu Spectora (“Do I Love You“). Obično se kod ovakvih posveta uzima po jedna ili maksimalno dvije pjesme svakog autora, ili se radi album posveta pojedinom autoru, no Collins se očito povodio za onom ‘Snimam ono što se meni sviđa’, i to je legitimno.
“Going Back” je dostupan u dva formata: standardnom (18 pjesama) i ‘ultimate’ (25 pjesama + 4 na dodanom DVD-u, uz priložen videomaterijal). Možda u međuvremenu snimi još koju pjesmu pa i to nadoda na neko koje bi nazvao ‘the best super turbo ultimate’. Naravno, za sitnu nadoplatu od tričavih 100-200 kuna. Sve bi bilo upakirano u ogromnoj kutiji koja bi fanovima nudila još malo zadovoljstva: recimo svaka kutija po jednu potrganu palicu za bubnjeve s mnogobrojnih Collinsovih turneja.
Megalomaniju, cinizam i podrugivanje na stranu, rezultati albuma “Going Back” nažalost ne opravdavaju očekivanja: kažem na žalost, jer Collins je s takvim materijalom sposoban napraviti dobar posao. Collins je doduše i napravio dobar posao (album otiš’o do vrha top-lista!), ali bez osjetnijeg udjela inspiracije. U momentima kad se očekuje da još digne glas, on se nekako ‘stiša’ i kad bi trebalo doći do crescenda, on kao da sve spusti. Da budem do kraja zajedljiv, Massimo je s “Vještinama” bolje ‘ubo’ (inspiriranije otpjevao) nego Collins s “Going Back”.
S muzičko-produkcijske strane nema većih iznenađenja: uglavnom se išlo na restauraciju ili pak imitaciju originalnog razdoblja radije prije nego na neke revolucionarne aranžmane i to je opet legitimno (“Papa Was A Rolling Stone” je sasvim dobro ‘skinut’). Muzika, iako se ne razlikuje pretjerano od solidno odrađenih brojeva, nije iritantna.
Samim time, “Going Back” bi mogao biti dobar ‘easy-listening’ album za nekoga tko ne sluša puno muzike, a voli da mu nešto uhu ugodno ‘popevle’ u autu ili dok pere suđe. Pa neka onda radije to budu ove sjajne pjesme, možda jednom takav slušatelj odluči istražiti nešto ambicioznije.
