Hladan dah smrti Krisa Kristoffersona

Ženska kosa se odvezuje i nježno pada po muškarčevoj koži. Mladi ljubavnici se voze preko Kentuckya pa sve do kalifornijskog sunca, međusobno dijeleći tajne svojih duša.

Usamljeni mladić šeće pločnikom jednog nedjeljnog jutra, gleda klinca
koji šutira limenku i sluša zborno pjevanje koje dopire do njega. Slatkorječivi zavodnik za šankom lažima zavodi još jednu djevojku. Na pločniku leži spodoba odjevena u jaknu i traperice, s cijelim jednim boljim životom prokockanim i ostavljenim negdje u prošlosti. Prizori su to iz nekih najpoznatijih pjesama Krisa Kristoffersona, Rhodesovog stipendista, vojnog kapetana, pilota helikoptera i sjajnog kantautora koji je nedavno izdao sedamnaesti solistički studijski album. Nove slike se kroz deset novih pjesama ponovo iscrtavaju pred slušateljevim očima. Kristofferson je album nazvao “Feeling Mortal“. U slobodnom prijevodu on bi glasio ‘Osjećaj smrtnosti’. Nazivom albuma određena je, dakle, i glavna Kristoffersonova preokupacija: bliži se osamdeseta godina života i hladan dah smrti je sve osjetniji.

“U mojim godinama imate više iza sebe nego ispred sebe” izjavio je nedavno. Album je napravljen dosljedno sljedeći tu izjavu: reflektivno se baca pogled u bogatu riznicu proživljenog života te se iz nje čupaju vrijedne memorije, koje se finim alkemijskim postupkom pretvaraju u glazbeno zlato, popraćeno najčešće samo gitarom i njegovim hrapavim, ostarjelim vokalom.

Rijetko se u glazbi smrti gledalo ravno u oči, ne treptajući, frajerski. “Samo se pobrini da mi grob bude čist” pjeva se u klasiku “See That My Grave Is Kept Clean”. “Zakopaj me plitko, tako da osjetim kišu” pjeva Dave Matthews u “Gravediggeru”. “Nema groba koji će me zadržati ispod zemlje” kaže se u pjesmi “Ain’t No Grave”. Čak i Robert Johnson daje upute za zvoju sahranu: “Pokopaj me negdje uz cestu, tako da moj duh može uhvatiti autobus Greyhound“. Svaka od navedenih pjesama kao da ne priznaje smrt kao kraj, kao da će izbjeći onaj finalni rez njene kose i nekako je prevariti. U tome je posebnost Kristoffersonove ploče. On je pomiren sa sudbinom te zadovoljan svojim životom kojeg je ‘trošio, a nije čuvao’. On gleda hrabro u prazni plavi horizont ispred sebe i spreman je za posljednje putovanje koje nas sve čeka.

Blizina kraja navodi Kristoffersona da iz drukčijeg rakursa sagledava proživljeno. Takav pristup glazbenik je usvojio još na albumu “This Old Road” iz 2006. na kojem je ispred sebe postavio zrcalo u kojem se reflektira lik kojeg više ne prepoznaje. Takav pristup zadržan je i ovdje.

“Bread For The Body” govori o pravim vrijednostima u životu. U njoj je izrečena i velika mudrost da je ‘život pjesma koju umirući pjeva’. “You Don’t Tell Me What To Do” jest kompozicija o stavu, ispisana onim prekrasnim Kristoffersonovim rukopisom koji i u ovim njegovim poznim godinama otkriva nekadašnjeg studenta književnosti. “Stairway To The Bottom” jest, naravno, metafora o životnom padu. Ona se može čitati i kao nastavak njegove kultne pjesme “Casey’s Last Ride”. “Ramblin’ Jack” posveta je njegovom prijatelju Ramblin’ Jacku Elliottu.

“Starost je kuja!” priznao je Kristofferson na pozornici malenog kazališta Orpheum u Grazu, kad sam ga tamo gledao prije nekoliko godina. Vidno se boreći s gitarom i pjevanjem koncert je odradio do kraja, bez pauze, bez sjedenja, sam. Minimalizam u produkciji ovog albuma vodi nas na jedan takav solistički nastup.

“Feeling Mortal” je tridesetak minuta dugačak monolog iskusnog starca koji zna istinu. Istina je ispričana glasom u kojem vibrira život. Posjedovanje i pokretanje ove ploče omogućuje slušatelju ulazak u jedan maleni kafić gdje ga za šankom čeka Kris Kristofferson, koji će mu uz akustičnu gitaru, te mudre tekstove i melodije o životu, smrti, ljubavi, dostojanstvu i ostalim bitnim temama, isplesti putokaz ka nekom ispunjenijem i boljem životu.