Hipnotizrajuća plesna mantra

M.I.A., britanska multi-umjetnica, kojoj je ipak prvenstvena strast glazba izdala je krajem prošle godine četvrti po redu studijski album “Matangi”.

Odrasla u obitelji političkih aktivista podrijeklom sa Šri Lanke, gdje se kao dijete na neko vrijeme i preselila, političke poruke i parole uvijek su i na ne tako suptilan način bile osnovni dio lirične strane njezinih ostvarenja. Takav pristup često je živcirao dio javnosti, spočitavajući joj crno-bijelo gledanje na stvari, prejednostavno shvaćanje političke situacije, kao i sagledavanje treće svjetskih patnji s pozicije pripadnice više klase. No, takvi stavovi teško drže vodu, unatoč jednostavnim i ponekad nedovoljno dorečenim poznavanjem i objašnjavanjem svjetskih problema u njezinim tekstovima, ako znamo da je M.I.A. djetinjstvo provela u građanskom ratu, s obitelji skrivajući se po izbjegličkim kampovima. Tako da kakvo god njeno mišljenje jeste, ono je autentično i iz prve ruke što joj daje autentičnost i umjetnički integritet. Ono što nikada nije bilo upitno je glazbena strana priče.Već prvi album “Arular” iz 2005. pružio je eklektičan spoj elektronike, plesne glazbe, hip-hopa i etno-muzike. Taj album, premda ne zvuči tako progresivno i nepredvidljivo kao tada, još uvijek je izuzetno zanimljiv i uzbudljiv. Sljedeći “Kala” još je bio bolji od prethodnika, te je otišao dalje u svojem eksperimentu i čudesnom spoju različitih glazbenih žanrova u zapaljivi koktel koji je unatoč ozbiljnim temama, bio jednako primamljiva glazbena pozivnica za sve plesne podije, od onih blatnjavih u jugoistočnoj Aziji do skupih kalifornijskih klubova. Također, na tom albumu se nalazio i jedna od najboljih singlova proteklih godina, genijalni “Paper Planes”.

Sljedeći album “Maya” bio je nešto slabiji. No, ovim albumom M.I.A se vratila na pravi put, iako nije dosegla ono što joj je pošlo za rukom na prva dva albuma. Za produkciju albuma M.IA. se kao i svaki puta pobrinula sama (uz pomoć svog stalnog suradnika Switcha, te uz neke dodatke nekolicine drugih producenata), a konačni rezultat je podjednako zamoran, koliko i zanimljiv. Premda na trenutke se dijelovi čine kao oni koje smo već čuli ranije kod ove umjetnice, osjećaj glazbene avanture i dalje je prisutan. Pojam ‘zamoran’ probelmatičan biva najviše ako znao da se radi o plesnioj glazbi, tako da je album teško poslušati u komadu, što mu je i najveći minus.

No, dijelovi djeluju itekako fascinantno, poput mantri koje vas hipnotiziraju i odvode u tamne podzemne tunele gdje se odvija nekakav šamanski tulum. Prvih par otvarajućih pjesama su najslabije ovdje, no stvari ubrzo stižu na svoje mjesto s “Come Walk With Me“, te sa suradnjom s The Weekndom u “Exodusu” , a singl “Bad Girls” spada u sam vrh onoga što je M.I.A napravila u svojoj karijeri. “Bring The Noize” još je jedan highlight na koji treba obratiti pažnju.

“Matangi” se prodao u puno manje primjeraka nego njegovi prethodnici, izdavanju je prethodila drama i stalno pomicanje konačnog roka izlaska, no ono što je najvažnije je da je M.I.A. uz sve mane ovog albuma i dalje ostala vjerna sebi i svojem viđenju svijeta i glazbe.