Himne bez duše

Baš kao i u slučaju albuma “The Glorious Burden” (2004.), i ovdje je ključno pitanje bilo kako će zvučati Iced Earth s novim pjevačem, nakon odlaska Matta Barlowa.

Tada s Ripperom Owensom, sada sa Stuom Blockom. Pa, da odmah razriješimo tu dilemu. Ili bar pokušamo. Pjevački to zvuči obećavajuće, Stu ima jako dobre intonacije, bez ikakvih problema savladava sve prepreke, u boji glasa ima sličnosti s Mattom, može ga ‘povući’ kao i Ripper, onako ‘judasovski’, pa bismo čak i mogli reći da ih na neki način objedinjuje.

Plus mu je i taj da može pjevati i izraženije duboke tonove, veći mu je raspon, što ne čudi, s obzirom da dolazi iz Into Eternitya, benda čija je glazba dosta kompleksna i zahtjevna, samim tim i pjevanja imaju posebnijih formi, a minus da ponekad zvuči presintetički. Iako ključno, naravno da to nije bilo i jedino pitanje, odnosno, nije bilo jedino što je zanimalo fanove benda. Kakva će biti “Dystopia” kao cjelina, najvažnija je stvar bila svima.

Jer, oni su naučeni da uvijek dobiju kvalitetne albume, a ovoga puta stigao im je samo – dobar album. Osobno, ne sjećam se tako dobrog albuma Iced Eartha. Jedino što je pojam ‘dobro’ za Iced Earth – problem, jer on uvijek snima barem jako dobre albume. Za mnoge bi bendove ovo bio ‘plafon’, no za Iced Earth to je album koji ne obećava svijetlu budućnost. Možda i jedno od najslabijih izdanja uopće.

Stječe se dojam kao da se dosta oslanjalo na početnu, siroviju fazu, odnosno, čas na nju, čas na izdanja iz sredine i kraja devedesetih, čas se pokušalo nadovezati na “The Crucible of Man”, i iz toga je ispala neka nedorečenost, nedosljednost, zamjetan je nedostatak kreacija i materijal djeluje nekako potrošeno. Sve što je do sada bio zaštitni znak benda. Ne može se reći da se osjeća nedostatak bilo kojeg prepoznatljivih Iced Earth segmenata, od gomile ovdje prejednostavnih riffova i solaža, koji ponekad ‘zaglušuju’ pjesme, a ponegdje djeluju i (pre)minimalistički, preko catchy refrena, koji su na momente kao bez duše, sterilni i predvidljivi, do epske atmosfere, no ona kao da je prigušena, nedostaje dubine, nedostaje maestralnosti, monumentalizma, kolosalnosti, nedostaje momenata kakvih je bilo na prošlim albumima, momenata koji su ga u djeliću sekunde znali uzdići do neslućenih visina.

Ovdje se umjesto zapetljavanja, umjesto drame, najednom iskače u jednostavnost i (pre)komotnost. Nebitno što ima manje epičnosti u odnosu na ranije, manje je orkestralnosti, manje zborskih izvedbi, manje back vokala, više je heavy nastrojen, no važno je da se ne osjeća potrebna doza teatralnosti, napetosti, nema dovoljno kompleksnosti i strukturalnosti. Dobro je da se ne može reći kako je ispao iz Iced Earth koncepcije, no da se očekivalo više od njega, to svakako. Jednostavno, uz njega se ne stječe dojam da se sluša novi album Iced Eartha, prije kao skup nekih pjesama koje nisu upale na većinu dosadašnjih izdanja.

Istina, ima bljeskova, ali ima i momenata kada imate neodoljivu želju da čim prije prođu. Bilo da se radi o nekim segmentima, bilo o cijelim pjesmama, među kojima je preveliki kvalitativni raspon, što je još jedan od problema albuma. Perjanica bi trebala biti “Tragedy And Triumph“, finale “Something Wicked” sage, no radi se o jednostavnoj pjesmici, sa slatkastim solažama, premelodičnim riffovima i kompliciranom odjavnom ‘špicom’, koja ponekad djeluje dezorijentirano i disharmonično, baš kao i trostruko kraća “Boiling Point”, jednoličan i dosadan pjesmuljak.

“Dystopia” se ubraja u red boljih naslova, nešto što se očekivalo, s ponajviše songwriterske širine, s vokalnim modulacijama, zanimljivim i napetim ispreplitanjima gitarskih ritam i solo dijelova i solidnom razinom epskog naboja. Laganije “Anthem” i “Anguish of Youth“, ‘ukrašena’ akustičnim i moćnim riffičnim izvedbama, zvuče kao da ih pjeva Matt, ali i dosta nalikuju jedna na drugu, a još jedna laganica, “End Of Innocence“, posvećena Stuovoj majci i njezinoj borbi s rakom, slabašna je pjesma s puno akustika, prejeftinih melodija s prizvukom popa. Recimo, zvuči kao nedorečena verzija pjesme “When The Eagle Cries”.

Od boljih pjesama vrijedi izdvojiti brži heavy/thrash naslov “Days Of Rage” sa završnim sampleom, višeritmičnu “Dark City“, s bržim i isprepletenim riffovima i nekoliko zanimljivijih thrash prijelaza, a u kategoriju slabijih ubraja se i srednjeritmična “V“, kojoj malo na dramaturgiji dodaju back izvedbe, no u kompletu je jedva probavljiva.

“Dystopia” definitivno nije ono što su fanovi Iced Eartha očekivali, no razloge sigurno, ne treba tražiti u novom pjevaču, koji je, ponavljam, sasvim dobro odradio svoj posao. Istina, ponekad zvuči baš tako, kao da je ‘odradio’. Jednostavno, očigledno je da je došlo do zamora ideja, a svima je za ponadati se da to neće trajati dugo. U biti, može i dugo, samo ne duže od idućeg albuma. Koji bi morao dokazati da je ovo bio trenutak, a ne dug period nedostatka inspiracije.