Heroji na odlasku

Koliko se teško održati na, ili kod trona, jedan od najboljih dokaza je slučaj skupine Ensiferum, koja je početkom prošlog desetljeća svojim prvim albumom “Ensiferum” (2001.) visoko podigla kriterije u folk metal glazbi.

Drugi album “Iron” (2003.) potvrdio je bendovsku klasu, “Victory Songs”
(2007.) s novim pjevačem Petrijem gotovo u pravilu nije valjao samo
onima koji nisu mogli prežaliti Jarijev odlazak, a s “From Afar” (2009.)
su ga pomalo zabrljali i uzdrmali ugled ponajboljeg folk metal benda
današnjice.

“Unsung Heroes“, pak, popriličan je zaokret u karijeri Ensiferuma i definitivno album koji je drukčiji od dosadašnjih i sigurno će mu mnogi, da to odmah istaknemo, ponajviše prigovoriti zbog nedostatka agresije i žestine. Generalno jest tako, ali u nekim se pjesmama toga ipak može naći u izobilju, no ovo je sigurno najrazličitiji Ensiferumov album. Dosta je smireniji i umjereniji, ne sadrži baš neograničenu ‘herojsku’ energiju, folk melodije podređene su nikad jačem epskom ugođaju, veliki je utjecaj orkestralnih elemenata, teatralnost mu je na visokoj razini, a melankoličnost nikada jača i opipljivija.Album je vokalno najraznolikiji i najuniverzalniji, mnogo se koriste Markusova i Samijeva clean pjevanja, zborski dijelovi su masivni, epizirani do maksimuma, nježna i ponekad sjetna ženska pjevanja značajan su dio priče, a svemu tome kontrira Petri sa svojim režeće-hrapavo-surovim izvedbama i često se međusobno izmjenjuju u glavnim i pratećim ulogama. Melankoliju pojačavaju akustični i atmosferičniji dijelovi s folk melodijama harfe, flauta ili kantelea, pulsirajući basevi, a mnogo je ima i u gitarskim izvedbama. Iako, u prosjeku su gitare moćne, nabijene heavy-power melodijama, a snagu pjesmama daje i brzo bubnjanje, posebno u verzijama s duplim bas izvedbama. Definitivno, ovo je ‘najelaboriraniji’ Ensiferumov album, a pjesmarica bi mu se mogla podijeliti u tri dijela.

U prvi od njih, ujedno i najinferiorniji, brojčano gledajući, mogli bismo utrpati tipične, moćne ensiferumske ‘herojske’ pjesme noseće-jurišnih ritmova, u drugi one sa srednjim tempom pritajene energičnosti, a u treći lagane, sjetne, melankolične i tužne pjesme. I dok su one iz prve ‘kategorije’ nešto što se očekivalo, one iz druge dvije brojčano su ih nadjačale i sigurno je nešto što se dugogodišnjim fanovima, ili onima koji Ensiferum prate odnedavno, ali se referiraju isključivo na najranija izdanja, nikako neće dopasti. No ostaje činjenica da se uglavnom radi o dobrim, strukturalnim, obrađenim i izrađenim pjesmama koje imaju glavu i rep i samo je stvar u tome kako će ih tko prihvatiti.

Melodramatičarski intro nabijen orkestralijama, imena “Symbols“, nadopunjuje pjesma “In My Sword I Trust“, ispunjenu melodijama, srednjim i umjereno brzim, ali energičnim ritmom, žestokim i kompaktnim gitarama, na momente razornim bubnjevima i vokalima, naročito u završnom dijelu, miksom clean i harsh vokala sa zborovima, te teatralnim interludijem. Žestokih gitara i urlajućih pjevanja ima u srednje brzoj “Unsung Heroes“, ali i smirenijih dijelova s kombinacijom clean i zborskih pjevanja, tu je i emocionalan srednjevjekovni interludij sa akustikama, flautama i orkestralijama, a mnogo se emocija nazire i u gitarskim izvedbama.

“Burning Leaves” još je jedan miks srednjeg s kontrolirano brzim ritmom, uvodnim folky melodijama, akustikama, zborskim pjevanjima, emotivnim heavy solom, a sveopći melodijski sklad ‘narušavaju’ brutalni vokali. “Celestial Bond” akustična je balada s laganim bubnjem, flautom, orkestralijama i nježnim sopranom Laure Dziadulewicz, a “Star Queen (Celestial Bond Part II)“, drugi dio priče o povijesnoj žensko-muškoj ljubavi, razlikuje se u tome što je otpjevana muškim vokalima, ima više heavy utjecaja, glasnija je, žešća, ali ne i manje romantična. “Last Breath” je još jedna balada s mnogo emocija, ali i nekako relaksirajućom srednjevjekovnom atmosferom, dosta orkestralija, akustika, flaute, violine, zborskih pjevanja u refrenima i ‘vjetrovitim’ završetkom.

“Retribution Shall Be Mine” najžešća je i najbrža pjesma, s brzim riffičnim i ‘duplopedalskim’ naletima, dominacijom grubih harsh-growl vokala nad clean i zborskim dijelovima i kontinuiranom klavijaturističkom pratnjom. “Pohjola” je još jedna čvrsta i snažna pjesma dominirajućeg srednjeg ritma, sa sirovijim soundom gitara, naglašenim orkestralijama, vokalnim miksevima uz dominaciju brutalnijih pjevanja, naracijom (Vesa-Matti Loiri) folk melodijama na flauti, finalnim akustičnim dijelom, a k tomu, otpjevana je na finskom.

Za kraj je ostavljen ambiciozan (ne i više od toga) 17. minutni ep, “Passion Proof Power“, koji počinje ‘prirodnjačkom’ onomatopejom uz dominaciju graktanja vrana, pomalo čak i kaotično, uglavnom je mirnijeg karaktera, s tek pokojim ubrzanjem i progresivi sklonijim dijelovima. U njega su implementirane orkestralije, ‘sukobi’ soprano (Ulla Bürger) i režećih pjevanja, povremena heavy-power-folk ubrzanja s glasnijim riffanjima, malo čudnjikav ‘posjet’ nekom srednjevjekovnom trgu uz dominantnu onomatopeju kokodakanja i naraciju na njemačkom (ekipa iz Die Apokalyptischen Reiter), te značajnija dominacija zbora i gitare u završnom dijelu. Uglavnom, pjesma koja je mogla izgledati i zvučati i bolje.

A koliko je bolje (ili možda lošije) mogao i trebao zvučati ovaj album Ensiferuma, ovisi s koje se strane na njega gleda. Ono što je već napomenuto, da će ga vrlo teško, ili uopće ne, prihvatiti većina fanova, njegova je realnost. Opet, stoji činjenica je da je ovo najšarolikiji, teško je reći najraskošniji, ali svakako dobrim dijelom drukčiji album Ensiferuma.

Je li ovo neki putokaz za budućnost ili pokušaj eksperimentiranja ne bi li se izbjeglo upadanje u kolotečinu jednoobraznosti koja je lagano počela prijetiti, za to će se ipak morati pričekati novo izdanje. Do tada, ovome bi ipak trebalo potražiti bolje strane, jer su one u debelom plusu u odnosu na lošije.