Hengat ili hejtat, pitanje je sad…

Kažu da bi Hrvati kroz nekoliko godina mogli postati ‘nacija kurvi i konobara’. “Sve ih je trebalo u ludare, umobolnice prije nego sjebaše bolnice i tvornice” kažu neki.

Eto, tvornica više nemamo, bolnice postaju prekrcane i preskupe, a nekakav gospodarski prosperitet vidi se samo na TV-u ili na ‘Made In China’ etiketama bilo čega što imamo u rukama. Možda baš zato, kad netko ovdje pokuša napraviti bilo što, eto mu nekoliko milijuna skeptika i još nekoliko milijuna dobrih sarkastičnih doskočica.

A ako u cijeloj priči netko i pokuša napraviti nešto što se kosi s našim foteljaškim anonimnim moralnim načelima, redovito više volimo krenuti s hejterskim komentarima (koji nakon nekoliko iteracija redovito završe na Ustašama i Partizanima i ‘dis’ bio devesprve?!’) neko jednostavno preokrenuti očima i kliknuti neki drugi link. Ili prebaciti radijsku stanicu. Ili, nedajbože, TV stanicu. O tom neuspjelom ignoriranju već smo pisali kod sugrađana Ignor, a čini se da će ta paradoksalna tvorevina pop-punk još jednom podići prašinu.

“Vrati se u Zagreb” i “Za nju” čuli su i oni koji su to htjeli i koji nisu, a broj njihovog pojavljivanja u svakojakim eterima već je dovoljan da Kinoklub postignu puno više od onoga što bi im neki htjeli priznati. Pa vjerojatno ni sami nisu računali da će im ovakva muzička zajebancija donijeti više veselja i publike (a valjda onda i novca), od Things Fall Apart i sličnih hrvatskih entuzijazama radi kojih su imali hrpetinu beskorisnih MySpace (sjeća li se itko toga?!) pratitelja.

Četvorka (s promijenjenom ritam sekcijom) izbacila je novo izdanje čije EP trajanje vjerojatno ne zaslužuje ovoliki uvod, ali više nam ni ne treba neki preveliki razlog da probamo shvatiti psihu našeg naroda. Ako možemo kroz nogomet, možemo valjda i kroz muziku…

I to kroz kakvu muziku! Ritmičnu, dinamičnu, plitku, pjevnu, zabavnu, rockersku, popastičnu i na posljetku, sramežljivo naglašeno – punkersku. Ili ako već ne ‘punkersku’, onda barem – punkičastu. “Sada gledam druge žene, jer ti nisi pored mene” je toliko jednostavno da sa smiješkom ne vjerujemo da to nitko nije već otpjevao. A ako je netko već odlučio ne gubiti vrijeme u životu, skroz mi je drago što se sjetio pjesmu nazvati po Langolijerima, bolesno zanimljivom filmu gdje Balki Bartokomous (iz serije “Potpuni stranci”) drapa papire i čeka da ga sustignu čudovišta koja žderu vrijeme.

I dalje mi ideja EP izdanja nikako ne ulazi u glavu, ali ako se već treba zadovoljiti s nešto manje od 20 minuta nečega, onda treba pohvaliti originalno nazivanje pjesama. Osim što to skoro nikad nije glavni stih refrena, to su i nazivi kao “Kapetan Zaspan i Patrola Snova” koja zaziva i onu legendarnu baljezgariju “Nije bed, imamo 20 minuta pješke” s “Ajmo klinci“.

No, kada smo već kod čudnih naziva i ljutnje što se nisu usudili složiti barem nekih 12-ak pjesama, onda definitivno treba spomenuti budući Kinoklub mega-evergreen. “Slatka tajna, a nije slatkiš” ima taj neki malo nostalgični i tužniji prizvuk, a refren “Širom otvorene oči i tvoj nakrivljeni osmjeh” i sami završetak EP-a s urlanjem “Široooooooom” je nešto što će vjerojatno svim cinicima glasno odzvanjati ušima kada pripita publika to zborno zaurla iz obližnjeg kluba. Neprocjenjivo!

Kinoklub nisu naglo odlučili sazrijeti. Čak štoviše! Čini se da su tekstovi još plići, manje mudri i još više izbacuju na površinu bizarnost kombinacije hrvatskog jezika i bilo kakve gitarističke muzike. No, ono što posebno bode uho je pokušaj da ‘kvartovski’ dečki zvuče ‘književno’. Ako se već cijelo izdanje nazove u tom pohrvaćenom anglosaksonskom slengu – “Henganje”, onda možda nije prirodno da svaki glagol završava naglašavanjem slova ‘i’, ili da se kaže ‘zar’ umjesto ‘kaj’ (ili barem ‘što’) ili slično.

Vjerojatno se moglo tom pristupiti malo opuštenije i prirodnije (primjer “Ako želiš razgovarati” što bi u običnom svijetu naših ulica prije bilo “E, daj jebote, ak’ oš popričat, javi se!“), no taj veseli brži ritmić (kojeg smo i u ovakvim bojama odlučili častiti imenom punk) definitivno ima kapaciteta da iznese i tu sladunjavost koja na svoje načine ipak lijepo opisuje uobičajene mladenačke pop teme.

Iako neki neće moći istrpjeti činjenicu da četvorka koja se odlično zabavlja svojom muzikom (i krcatim koncertima) pobire više pažnje od njihovog progresivnog grind-death-corea, u životu valjda treba birati bitke. Ako ovo nije vaša, ne pogibajte radi tuđih ideala.

Kinoklub i njihovi fanovi, koji ekšuli (namjerno korištena engleska riječ) znaju sve tekstove, sigurno neće radi vaših. Neka pljuvanje otpočne – tri, četiri, sad…