Hedonizam i tuga hip-hop zvijezde 21. stoljeća

U svome verseu na “Fuckin Problems” pjesmi s posljednjeg albuma A$ap Rockya Drake spominje kako je većinu današnjih repera osobno ‘nahranio i zbrinuo’.

Na prvu ovakva izjava možda zvuči bahato i pretenciozno, no činjenica je da kojeg god glazbenika ‘blagoslovi’ svojom prisutnošću, njegova stvar gotovo sigurno dolazi do brojke od milijun klikova na YouTubeu, te postaje hitom.Drake, pravim imenom Audrey Graham danas je jedan od najpopularnijih zvijezda pop kulture zapadne hemisfere. Jednako obožavan od ženske publike, hipstera i snobovske kritike s istočne obale Amerike. Ogromni billboard u njegovom rodnom Torontu, minimalistički sjajan, sa sovom kao logom i natpisom naslovnog singla, postao je jedan od simbola grada. Drake je isto tako i reper koga je lagano mrzit. Potekao iz Disneyeve dječje serije, iz relativno bogate obitelji, bez ikakvog uličnog kredibiliteta, emotivno ogoljene lirike, te mekanog flowa koji se izmjenjuje s visokim tonovima otpjevanih dionica, teško se mogao uklopiti u mačo svijet hip-hopa, gdje je vrijedilo nepisano pravilo da je jedino dozvoljeno plakati za suborcem poginulim u obračunu bandi, a jedine žene koje nešto vrijede su majke.

No, baš takav emaskuliran pristup najvažniji je doprinos koji je Kanađanin donio u hip-hop svijet. Glavna droga više nije crack-kokain, nego MDMA, New York je postao grad siguran za turiste, a Drake je najpopularniji reper. Generacija stasala u današnje doba jednostavno nije ‘tvrda’ kao ona ’90-ih, i to je sasvim u redu, prirodno evolucijski tijek stvari. Dovoljno je poslušati pjesmu “Marvin Room” s albuma “Take Care”. Popularni Drizzy pjeva o nečemu što bi trebalo biti na listi stvari koje ne radite ako želite sačuvati dostojanstvo, a koje on uporno čini.

Naravno, tu i tamo Drake je pokazao svoju tvrđu stranu, no to je više izgledalo kao obrambeni mehanizam prema onom što ga okružuje, ili pak stihovi nekog tko je odrastao na stanju uma hip-hop muzike ’90-ih, te se sada jednostavno igra takvog života okružen opakim momcima. Taj dio njegove osobnosti jednako je psihološki i kulturološki zanimljiv kao i njegova introspektivna strana.

U Zapadnom svijetu hip-hop kultura se iz geta američkih velegradova preselila u mainstream. Od bogatih predgrađa Los Angelesa, preko pariških modnih pista, pa sve do ulica Bukurešta osjete se njeni utjecaji. Pop muzičari neprestano koketiraju s njenim imidžem i stavom, a u vokabular mladih govornika engleskog jezika nepovratno su ustaljeni uličarski izrazi. Neki ranije društveno neprihvaćeni izrazi ili nazivi skupina s margina društva ulaze u svakodnevni govor, pritom ne predstavljajući ono što uistinu znače, već ono što simboliziraju u hip-hop svijetu.

Tako je i sa stavom prema životu koju hip-hop često propagira, a kapitalizam po kojem svijet funkcionira savršen je poligon za to. Drake kada preuzima ulogu opasnog momka, to ne radi svjesno, već je samo projekcija onoga što je ušlo u DNA novih generacija odraslih na hip-hop kulturi.

Novi album, treći po redi “Nothing Was The Same” srušio je rekord svog mentora Lil Wayne po broju prodanih hip-hop ploča u prvom tjednu, te će vjerojatno biti i najprodavanije izdanje ove godine uz onaj Timberlakea. Uz sve to, dobiva hvalospjeve kritike, tako da se čini da je Drake na samom vrhu svijeta. Prethodnik iz 2011.”Take Care” bio je album epskih proporcija.

Ezoterična atmosfera, slatko-gorki beatovi koji znaju da što je zabava bolja, spuštanje nakon je bolnije, stvoreni od stalnog suradnika 40-a i T-minusa, uz pjevačevu/reperovu iskrenost činili su ga divnim komadom muzike. Bilo je osvježavajući čuti kako Drake kontrira već pomalo izlizanoj Biggieovoj frazi ‘Mo Money, Mo Problems’, a priznanje kako ga najviše čini sretnim kada vidi da prijatelji uživaju u njegovom novcu, koliko je plemenito i hedonističko, toliko je tužno i isprazno. S druge strane predugo trajanje, prevelik broj gostiju nisu dozvolili da album potpuno zadovolji.

“Nothing Was The Same” nema toliko uzvišenih trenutaka kao prethodnik, no zvuči kompaktnije, povezanije, s manjim brojem pjesama i s gostovanjima svedenim na minimum.

Drake ovdje zvuči sigurnije u sebe, manje ranjivo. Sada zna da je na vrhu hranidbenog lanca, što uzima nešto od šarma prijašnjih radova. No, to nikako ne znači da nema introspekcije, tuge ili osude svojih najbližih, a time i samog sebe. Noah “40” Shabib na čelu produkcije većine albuma je kao i uvijek u vrhunskom izdanju stvorivši beatove koji zvuče kao spoj onih s prošlog albuma i Kanyeovog “808s-a” s daškom hip-hopa ’90-ih.

Album otvara “Tuscan Leather” gdje saznajemo sve što se s reperom događalo između albuma, među ostalim i zahlađenje odnosa s najboljom prijateljicom Niki Minaj. Kako se mijenja beat, tako on mijenja svoj flow i možda je tehnički najbolje odrepanih 6 minuta na albumu, a time i u karijeri.

Drake kao reper stalno napreduje i usavršava svoj flow sazdan na onome svog mentora Lil Waynea. Manje lucidan i divlji, no više sofisticiran, s jasnijim tijekom misli od Waynea, Kanađanin nije izvstan reper, ali je vrlo dobar.

“Started From The Bottom” najavni singl ovog albuma, ujedno i najveći hit sadrži jedan od onih bas ritmova koji se urežu ljudima u moždane vijuge i preodređeni su da postanu hitovi, nešto poput “Prikaza” Ede Maajke ili “Lovrinca” Dječaka. Ipak dok pjesmu niste čuli u punom, naelektriziranom klubu i festivalskoj atmosferi, kao ove godine na Fresh Islandu, niste ju uistinu čuli. Dežurni kritičari postavljali su pitanje “Kako on pjeva da je došao s dna, a nije iz geta i klinac je iz show biznisa?” No, emotivnom reperu koji bolje pjeva nego repa, bez ikakve životne priče koja bi se mogla prodati a još k tome i finom dečku iz dosadne Kanade do vrha hip hop piramide bilo je jednako teško doći kao i mnogim momcima s opakih ulica.

Sada tog ‘mekog’ repera podržava i Wu Tang banda. Wu Tang je lajt motiv ovog albuma. “Wu Tang Forever“, nimalo suptilnog imena sadrži suptilnu referencu na legende u obliku sapmliranja njihove “It s Yours”, dok je tekst o djevojci, kao metafori društva koja je spremna dati sve Audreyu. Na albumu uz već uobičajeno pozivanje na Ol Dirty Bastarda, ovdje se spominje i Cappadona, vjerojatno reper koji vam zadnji padne na pamet kad netko kaže Wu Tang, samim time i neočekivano, a to je jedan od glavnih osobina dobrog tekstopisca. Drake je jednako dobar pjevač kao i reper, ako ne i bolji.

“Hold On, We’re Going Home” dragulj je modernog r&B-a, te ga svrstava uz najbolja muška imena tog žanra sadašnjosti Miguela i The Dreama. “Too Much” s divnim vokalom Britanca Samphe nam otvara vrata Drakeove obitelji i upoznaje nas s majčinom depresijom i ujakovim polaganim odustajanjem od života na nimalo laskav način, zbog čega je spomenuta gospođa negodovala u javnosti. Drake je uvijek koristio svoju muziku kao dnevnik ili psihoterapiju.

Zadnja pjesma na albumu donosi gostovanje Jay Z-a koji je konačno na jednom mainstream albumu posao obavio dobro, ali Drake ga potpuno zasjenjuje ovdje sa stihom “Želim ići na obljetnicu mature samo da bi uzvanici morali prolaziti kroz detektor metala zbog mene“. Drake u svom najčišćem obliku. Dok bi neki old-school reper govorio o osveti fizičkim nasiljem nad pripadnicima suparničkih bandi, on se sa svojim demonima obračunava na drugačiji način. Kao i prije spomenuti stih s “Take Care” o prijateljima i novcima, i ovaj nosi u sebi duboku tugu, a ovdje je sukob želje za uklapanjem i potrebom da bude iznad običnih smrtnika.

“Nothing Was The Same ” je jedna od onih stvari u životu, koja je ujedno precijenjena i nedovoljno cijenjena, a Drake je platonski ideal pop/hip-hop zvijezde 21. stoljeća.