Hard rock veterani

Wishbone Ash su britanski hard rock bend koji dolazi iz Devona, nastali su još davne 1969. godine. Tijekom vremena promjenili su se svi članovi u bendu, a jedina poveznica je glavni vokal i gitarist Andy Powell.

U gotovo četiri dekade bogate karijere izdali su brdo albuma, a “Clan Destiny” je prvi nakon 2002. i “Bona Fide”. Ovo je ujedno i prvijenac novog gitarista Muddy Manninena, koji se priključio bendu prije dvije godine.

Na albumu se ‘čuju’ mnogi rock bendovi iz ’70-ih (Deep Purple, Uriah Heep, Greatful Dead…), što je i logično, pošto su i sami bili dio tog ‘pokreta’ u to vrijeme, ali se osjeća i svojevrsna svježina koju su donijeli mlađi članovi u bendu.

Bez brige, Andy Powell je i dalje glavni u bendu, pjeva i svira, te se nije predao kao neki njegovi suvremenici. Pogodio je nekoliko vrlo simpatičnih melodija i pjesama, te me album ugodno iznenadio.

Ne očekujte sada nešto superiorno, originalno ili eksperimentalno, nego jedan pravi veteranski album s dosta ujednačenim pjesmama u kojima nema prevelikih hitova, ali niti pretjeranih podbačaja što je najvažnije. Da je izašao prije tridesetak godina, sigurno bi imao veći značaj nego danas, a vjerojatno bi više popularizirao i sam bend.

Uvodna “Eyes Wide Open” je ispremješana blues – boogie – rock stvar s odličnom solažom i ‘svađom’ dviju gitara, Powellovom i Manninenovom, ali pred kraj već malo pretjeraju jer se predugo ‘ubijaju’ pa pjesma gubi na protočnosti. “Dreams Outta Dust” je vrlo popična i vjerojatno bi postala hit da ju pjeva neki mlađi bend kao što je primjerice The Darkness, a ovako čisto sumnjam jer mladima nisu zanimljivi rock djedice.

“Loose Change” je prelijepa ljubavna balada, nešto neočekivano od Powella i ekipe jer se uvelike razlikuje od ostatka materijala. Iza nje slijedi jedini instrumental “Surfing On A Slow Wave” koji podsjeća na toplu ljetnu večer s gitarom koja doista podsjeća na surfanje i velike valove. Sa solidnom “Motherless Child“, u kojoj se ističu back vokali, zatvaraju album.

Poneka preduga solaža u hard rocku je potpuno uobičajena što imamo i ovdje slučaj, ali sve je stavljeno u razumnu mjeru pa ipak ne pretjeruju. Pjesme su dobre i ne zamaraju previše, te ih možete preslušati nekoliko puta u nizu, a da vam ne dosade.

Danas, veteranski bendovi, u principu, rade totalno nezanimljive albume te se furaju na stare hitove i time ‘pune’ dvorane, pa je prava šteta što Wishbone Ash nije uspio u mladosti postići više, jer bi ovakvim albumom sigurno više zagolicali glazbenu scenu, i zato danas neće puniti stadione kao Stonesi već će se morati zadovoljiti manjim, intimnijim prostorima.

“Clan Destiny” je jedan od boljih albuma benda, posebno u posljednje vrijeme, pa ako vam se svidi, možete krenuti dublje u diskografiju Wishbone Ash.