Gubitak snova, dobitak inspiracije

“I’ve never known a girl like you before” stihovi su koji će i brzo i bez pretjeranog filozofiranja objasniti neukom slušatelju tko je Edwin Collins, naročito ako su otpjevani onako baritonski kao što je to činio sam Edwin i to je pjesma po kojoj će Collins biti zapamćen, iako je sama pjesma zapravo posveta Iggyu Popu.

Istini za volju, deset godina prije nego što ga je ta pjesma proslavila, Collins je bio i šef škotskog punk benda Orange Juice, te je i s njima imao svojevremeno hit “Rip It Up”.Punkerski se korijeni na ovom albumu i ne osjete previše, u prvom je planu Edwynova gracilnost u pjesmama te ljubav prema gitarističkom popu u kojem besramno uživa tijekom cijele 43 minute koliko album traje. Od poznatijih faca gostuju Alex Kapranos i Nick McCarthy (Franz Ferdinand), Johnny Marr (svirao u The Smithsima, između ostalog), Romeo Stodart (Magic Numbers) i Roddy Frame (Aztec Camera). Najbolje albumu pridonose Collinsove kolege po generaciji i stažu, gitarist Johnny Marr, čija je melodioznost obogatila “Come Tomorrow, Come Today“, te Roddy Frame, čija se inklinacija prema tihom akustičnom folku čuje u “All My Days“.

Uz ove dvije, svakako treba spomenuti i zaključnu “Searching For The Truth” te “In Your Eyes“. Najslabija točka je suradnja McCarthya i Kapranosa s Collinsom, jer se iz “Do It Again” nije dobilo ništa onoliko uzbudljivo koliko bi trebalo biti s obzirom na to što ta imena sugeriraju (zapravo, bilo bi bolje da te stvari nema).

Ostatak pjesama je šarmantno razgranat u svim pop-pravcima koje krasi karakterističan Collinsov glas i ništa, ali baš ništa ne sugerira da se Collins još relativno nedavno borio s teškim boleštinama te da je svojevremeno, u oporavku imao problema čak i s govorom.

Srećom, Collinsu ne samo da se vratio govor, nego i inspiracija, pa je tako “Losing Sleep” postao najuspješniji Collinsov album nakon ploče “Gorgeous George” (koji je iznjedrio “A Girl Like You”), a isto tako potencijalna kultna ploča za sve ljubitelje indie-popa.