Grešnici idu na vrh

Za naricanjima, plačem i žalopojkama nad sudbinom nas starijih heavy metalaca, koja sam potencirao u analizi pretprošlog Helloweenovog albuma “Keeper Of The Seven Keys – The Legacy“, još ih se malo prisjetio u “Gambling With The Devil” ‘slučaju’, sada definitivno više nema nikakve potrebe. Niti razloga.

Nakon što smo ‘pravi’ album dobili čekajući skoro dva desetljeća, sada smo, sa “7 Sinners“, dobili već treći uzastopno takav. Neki će reći ‘kasno’, a mnogi, vjerujem, ‘nikad nije kasno’. Dakle, prva tri i zadnja tri Heeloweenova albuma imaju kvalitativni kontinuitet, koji je između njih često gubljen traženjima kojekakvih novih putova, bijegom od kopiranata ili, u konačnici, i od sebe samih.

Dakako, Helloween ne pripada samo nama, ostarjelim kljusinama, već i mlađim i mladim fanovima, koji također, iako s manje ili veće vremenske distance, doduše ne samih žarišta događanja, donose svoje sudove i procjene rada ovog, nesumnjivo velikog, a vjerojatno jednog od Top 5 najutjecajnijih metal bendova.

Stoga sigurno ima, i mora ih biti, drukčijih stavova i mišljenja od ovog, i to je dobro, to je još jedan dodatni dokaz teze prethodne rečenice. A baš kako sam se prije četiri godine nadao da će se nakon “Keeper Of The Seven Keys – The Legacy” dogoditi kontinuitet, i to se ostvarilo, tako se sada nadam da se za dvije, tri godine neće dogoditi još jedna kameleonska preobrazba, koja je svojevremeno skoro uništila bend.

Mada, ako bih baš morao biti prorok, mislim da se ovoga puta tako nešto ipak neće dogoditi. Previše je rutine i iskustva nakupljeno u ovim momcima da bi im se ‘fail’ tipa “Pink Bubbles Go Ape” ili “Chameleon” ikada više mogao dogoditi. Mogućnost slabog albuma nitko ne može odbaciti, ali katastrofalan, gotovo bih mogao garantirati, neće se dogoditi.

Zanimljivo, u biti najzanimljivije je to što je “7 Sinners” ozbiljan korak unatrag, ali korak kojeg nikoga ne bi trebao razočarati. Korak je to u povijest, korak prema korijenima, prema prvim materijalima Heelloweena, onih tipa prvih dema, kompilacije “Death Metal” ili najbliže, odnosno najdublje, prema “Walls Of Jericho”.

Dakle, još brži, još agresivniji, još moćniji, još siroviji album od prethodnika, sa, sukladno tome, više speed ‘n’ heavya, s dosta ‘teškim’ soundom, ali baš onakvim kakav odgovara finalnom proizvodu. Jer da se po njemu previše ‘peglalo’, mislim tu i na kompletnu produkciju, miks i master, uništilo bi se dosta toga, i album definitivno ne bi bio tako dobar, tako vjerodostojan.

Jer ovo ni u koma slučaju nije sintetički, ovo je prirodan album, koji dokazuje i pokazuje da nitko, nigdje i nikada ne može bolje kopirati Helloween kao što to može – Helloween. Zato, iako je treći ‘ključ’ doista fin album, dobro je da su još s prošlim, a sada valjda i definitivno, napustili tu koncepciju i da je s njime u velikom stilu okončana ta saga.

Uostalom, koliko god se Helloween smatra ikonom power metala, treba podsjetiti da se ni u kom slučaju ne radi o jednoobraznom bendu. Malo tko može reći da im se, bez obzira koliko oni bili uspješni, albumi međusobno ne razlikuju. Manje ili više, ali teško se mogu naći dva previše slična.

Dobro, “Keeper Of The Seven Keys I” i “II”, no to se ne računa, jer su ionako trebali biti objavljeni kao jedan. Evidentan povratak retro stilu s današnjim pogledom na metal, uz pregršt brzih gitara koje izbacuju furiozne riffove, koji pak ša(ma)raju na relacijama speed-heavy, pa čak i thrash, i ‘lome’ sve pred sobom, glavni je adut. A i izrazito glasne, prodorne i brojne solo dionice, te super snažni i bolno glasni, razorni bubnjevi s progresivnim ‘touchevima’, sigurno će se mnogima dopasti.

Bez obzira što se u svoj toj silini na momente stječe dojam prevelike kaotičnosti, ipak je ima u vrlo malom obujmu. Također, iako u najvišim intonacijama malo zaškripi, čini se da je ovo najbolji Derisov vokalni album s Helloweenom. Puno se trudio, i pokazao da su i njegove vokalne modulacije zavidnih kvaliteta, a i back vokali, bilo u individualnim, bilo u zborskim izvedbama, baš kao i česta ispreplitanja s gitarističkim dijelovima, ponajviše riffičnim, nametnuli su vokalne interpretacije kao jedan od ključnih segmenata.

Jednako kao i veliki angažman, ili utjecaj, klavijatura (Matthias Ulmer), koje su sjajno ‘legle’ u cjelovitost priče, s obzirom da ih ima u agresivnijim, solističkim ‘ispadima’, ali i u pratećim, atmosferskim, što im je najčešće i uloga i tako se čuju u najviše slučajeva. Treba reći da su refreni u potpunosti komplementarni s konceptom albuma, podređeni unutarstrukturalnim formama pjesama.

Iz njih je ‘izbijena’ presladunjava melodioznost, tako da i u tom segmentu ‘sve gori’, iako se prepoznaje ‘helloweenska’ melodičnost i zaraznost. To je i razlog što je album doslovce nakrcan odličnim pjesmama, i ne samo da ih ima najviše na bilo kojem albumu do sada (ne računamo li ‘dupljak’ “Keeper… – The Legacy”), nego ih je najviše sjajnih na jednom mjestu. Bilo da se gleda količinski, bilo po postotku zastupljenosti unutar set-liste.

Naravno, ne nužno hitoidno nastrojenih, mada ima i takvih, a najtipičnija je “World Of Phantasy“, koja mi se, usprkos izrazito jakim riffanjima i solažama, nekako čini prikladnijom za prvi singl od “Are You Metal?“, dosta snažne pjesme, s puno klavijatura, te nekako disharmoničnim, ali pripadajućim refrenima.

Power-speed ulaz u “Where The Sinners Go“, pjesmu s jasnim grooveom u gitarama, i više je nego prikladan, a satirični početak uz novo naratorsko gostovanje Biffa iz Saxona dio je naslova “Who Is Mr. Madman“, ukrašenog brzim heavy-power ritmovima i duplim pedaliranjem.

Najjače stvari na albumu su urnebesne i brze “Raise The Noise“, s fenomenalnim solo obračunom flaute (Eberhard Hahn) i gitara, te “Long Live The King“, s još više speeda, ali i gotovo kontrastnim, melo-catchy refrenima.

Veseli činjenica da tenzije ne opadaju niti u drugom dijelu albuma, bez obzira što on počinje melankolično-emotivnom baladom “The Smile Of The Sun“, ‘nakićenom’ s pianom i gudačkim dijelovima, jer već naredna, “You Stupid Mankind“, iako većinski srednjeritmična, obiluje žestinom.

Zato “The Sage, The Fool, The Sinner” isijava brzinom i ‘himno-hitičnošću’, a “My Sacrifice” ekperimentalnošću. Narativni predepilog “Not Yet Today” uvod je u zadnju stvar “Far In The Future“, koja počinje sporije, ubrzava i opet usporava, u prvom dijelu tehnicira, u drugom više ‘hevijanerizira’, najviše je srednjeritmična, kompleksna, epična, s manjim udjelom zboranja, te u kompletu s najviše progresivnih dojmova.

Što će reći da je album u kontinuitetu zanimljiv, bez ‘blackouta’, ali i bez monotonije, iako s nešto manjim udjelom dramaturgije nego se možda očekivalo. Nju ne donosi niti dodatni sadržaj koji nudi disk, a da ga se pogleda, treba biti spojen na Internet, i imati baš to – disk. Ništa posebno i neočekivano, ali relativno zanimljivo. Koliko, neka bude tajna, ili dodatni razlog za nabavku albuma onima koji dvoje.

Neću reći da me ovakav ishod iznenadio, no zaista nisam očekivao ovako dobar album koji se ne može uspoređivati s klasicima benda samo zato što su oni klasici. Ali, sigurno im je uz bok, kao i uz bok najboljim albumima prošle godine, što me posebno raduje, jer je dokaz da su ‘stari metalci’ još uvijek najveći maheri za napraviti odličan album.

I da je njihova glazba iznad svih trendova, koji prođu brže nego se i pojave. Plus toga, ovaj je album potvrdio da je Helloween – Helloween, a svi su drugi – power metalci.