Grandiozno, monumentalno i profesionalno

Losanđeleski sastav Spock’s Beard tijekom kompletne 20-godišnje diskografske karijere komponirao je glazbu kojoj je temelj bio progresivni rock, na kojeg su se ugrađivali i(li) nadograđivali segmenti neo-klasike, psihodelije, soula, jazza, fusiona, R&B-a, s jakim konzolama izgrađenima od modernijih inačica (hard) rocka i (neo)progresive.

To su gabariti od kojih nije odstupio niti ovaj, dvanaesti im studijski album sveukupno, a drugi s Tedom Leonardom za glavnim vokalima. Naglašenost ‘cinematic-epic’ ambijentalne atmosferičnosti bliže je onoj sa zadnjih nekoliko albuma, krasan osjećaj za melodiju kontinuitet je benda, a diverzitet malo više podsjeća na ranija bendova izdanja.Upravo je to, odnosno različitost svih naslova, posloženih od više naizgled nespojivih komponenata, s izraženo jakim individualnim identitetom, i dalje glavni atribut glazbe Spock’s Bearda. Osjećaj da ima nešto više žestine, pa i agresije u gitarama, kao i produženijih i kombinatornijih, samim time i utjecajnijih klavijaturističkih pasaža, dosta zna biti izražen.

Uz to, “The Oblivion Particle” ima i štogod pred-apokaliptičnih kaotičnosti, dijametralno suprotnih, delikatnih, emotivnih interludija, samim time i pojačani udio melankolije, često i jasne tugaljivosti. Finoća i mekoća gitarskih solaža nešto je što je oduvijek imalo posebno mjesto u glazbi Spock’s Bearda, adaptivno Leonardovo pjevanje znano je odavna, a dojam je i da je suradnja basa i bubnjeva ovdje poprilično elastična, nesputana, s puno improvizacija i ‘ispadanja iz šablona’, što nekim pjesmama daje na raskalašenosti.

Praktički bi svaka od pjesama, a sve su poliritmičke, neke u većem, neke u manjem obimu, mogla biti reprezent albuma. “Tides of Time” jedna je od razgranatijih, s kombinacijom neoklasičnih klavijatura, energičnijih riffova i odrješitih, produženih solaža, unutar kojih je ‘pospremljen’ krasan intreludij, satkan od ambijentalnih gitarskih akustika i atmosferičnih okrestralija srednjevjekovnih ugođaja, ali i s poprilično ljutim krajem.

Vokalno višeglasje uvod je u “Minion“, još jednu pjesmu punu različitosti, s nešto više mirnoće u većem dijelu, poglavito kroz prekrasne emocijama prepunjene piano i vokalne dionice, ali i žestinom u zadnjoj četvrtini, a “Bennett Built A Time Machine“, koju je otpjevao bunjar Jimmy Keegan, te, posebice, “Get Out While You Can“, pjesme su s dominantnim mirnijim ritmovima.

“The Center Line” je zanimljiva pjesma, uokvirena s piano partiturom tipičnom za klasiku, a melodičnost u jednom, te kaotičnost garnirana dijaboličnim basevima i neoprogresivnim klavijaturama u drugom dijelu, još je jedan dokaz koliko raznovrsnosti ovaj bend zna spojiti, a da, tome usprkos, zvuče kao stvorene jedna za drugu. Uz dužno poštovanje svim naslovima, ako bi ga morali birati, za ambasadora albuma predložili bi najdužu, deset i pol minutnu stvar “To Be Free Again“, tipičan progresivni ep koji u sebi sadrži i grandioznost i monumentalizam i improvizaciju i profinjenost i profesionalizam i umijeće. Iako, odjavna, možda i najsjetnija, najtužnija, emocijama, ali i ubrzanom razbahaćenošću, nakrcana stvar “Disappear“, s dojmljivim piano i violinskim segmentom, u sebi nudi dosta argumenata da je se smatra jednom od najjačih na albumu.

Dakako, ovo je progresivni rock, prije svega, i u ovom albumu nemaju što tražiti oni kojima je smisao pjesme dvije kitice, ponavljaući refren, jedan i pol riff i pet sekundi solaže. Ovo je malo puno drukčija, sofisticirana glazba, za ljude koji ne priznaju i ne poznaju ograničenja u njoj i kojima je radiofoničnost nevažan, čak i nepoznat pojam.