Grad bez nade

Nakon doba prohibicije i Al Caponea, Chicago proživljava svoje najkrvavije godine. Maloljetne bande vladaju ulicama, brutalnije nego ranijih godina, brutalnije nego u drugim dijelovima Amerike.

Tinejdžeri s automatskim puškama tumaraju južnim dijelom Chicaga, istim onim koji je Elvis otpjevao u “In the Ghetto”. Po podacima američke televizijske mreže ABC iz 2012.godine broj poginulih porastao je za 25 posto u odnosu na prošlu godinu. U gradu je bilo 100.000 pripadnika bandi naprama 12.000 policajaca.Sljedeća godina bila je još strašnija, no prema podacima ove godine stvari se polako smiruju. Koliko je to mazanje očiju od strane čikaških vlasti, koliko prirodni slijed stvari, te koliko je nasilje ustvari zaustavljeno iz ove perspektive teško je reći, no ‘vjetroviti grad’ i dalje ostaje ratna zona. Soundtrack ovog razdoblja ne može bit autentičniji, budući da su najveće zvijezde ‘drilla’, podžanra hip-hopa i sami pripadnici bandi iz Chicaga.‘Drill‘ je mješavina ‘trapa’ i hardcore rapa s hladnim, prijetećim hipnotizirajućim trap batovima i nihilističkim, amoralnim tekstovima. Ako je hip-hop ikada imao dadaistički pokret, onda je trenutak sada. Chief Keef, Lil Reese, Lil Herb najprominentniji su imena, a možda najveću pažnju zaslužuje producent Young Chop. Ovi momci sebe ne vide kao dio nečeg većeg, izraz ‘drill’ niti ne koriste, već samo iz prvog lica pričaju ono što žive, bez metafora, romantiziranja, ali i bez ikakvog osjećaja žaljenja za prolivenom krvi ili željom za promjenom životnog stila, a često u njihovom glasu nema ni trunke uzbuđenja ili straha. Odlike psihopata ili generacije koja kao da je umjesto majčinog lijeka pila Xanax na vama je da prosudite. Ovo je sve bitno kako bi shvatili od kuda polazi Common.

Četrdesetdvogodišnji reper autor antologijskih ‘conciouss hip-hop’ albuma poput “Ressurection”, “Like Water for Chocolate”, “Be”, holiuvdski glumac, celebrity, aktivist, hip-hop intelektualac rodom je iz Chicaga. Kao netko tko je miljama udaljen načinom razmišljanja od članova bandi, a isto tako kao netko to se iskreno zanima za stanje afro-američke mladeži, pogotovo u svome rodnome gradu, te je sposoban to artikulirano izreći u obliku pjesme, logično je da se njegov deseti album “Nobody is Smiling” dočekivao s zanimanjem.

Naslov albuma i cover koji podsjeća na osmrtnicu, tamni su poput stanja u kakvom svoj Chicago vidi Common. On se ovdje odlučio neke priče ispričati iz kuta članova bande, a druge kao promatrač, poput dobrog gradskog duha. Problem albuma je što, iako Commonov flow je standardno dobar, a tekstovi smisleni i promišljeni, ništa novo nije rečeno što ne možemo čuti od ostalih repera sličnih afiniteta, a ni tako dobro kao na ranijim antologijskim reperovim albumima.

Često Commonov vokal, iako je izuzetno vješt MC, zvuči monotono. Ono gdje album biva najuspješniji je u suradnji s ranije navedenim Lilom Herbom, te još jednim mladim MC-om, Vinceom Staplesom. Produkciju na albumu se bavio Kanyeov suradnik, No. I.D.. Beatovi su vrlo dobri, na tragu onog najbolje iz ’90-ih, sa suptilnim trenucima koji ih dovode u vezu s Youngom Chopom.

Najuspjeliji glazbeni trenuci su crkveno zborno pjevanje u “Kingdom Come“, glazba kakva se slična može čuti na sprovodima mnogih mladića u Chicagu, i koja stvara filmski ugođaj, te posveta velikom J Dilli u “Real“, s beatom koji kao da ga je on sam napravio. Također, treba spomenuti i feminističku “Hustel Harder” s vrlo dobrom repericom Drizzy.

Najveći promašaj albuma je “Diamonds” s Big Seanom. Ne ulazeći ovdje u kvalitete Big Seana, ali na albumu ovakve teme i ugođaja on stvarno se čini kao uljez. Lil Herb je na svom prošlogodišnjem mixtapeu govorio kako on nije iz Hollywooda ili Beverly Hillsa, već s mjesta gdje majke ne vole svoju djecu, a bebe pogibaju. Common iako mu je srce na pravom mjestu, danas je možda bliži Hollywoodu, nego južnom Chicagu.