Goropadni momci

U zadnjim trzajima 2012., Luka Šulić i Stjepan Hauser objelodanili su svoj drugi zajednički projekt nazvan “In2ition” koji, iako neujednačeniji, ostavlja bolji dojam nego njihov nastupni album.

Dakle, “Smooth Criminal”, milijuni klikova na YouTubeu, potpisivanje ugovora sa Sonyem, turneja s Eltonom, nekoliko projekata sa strane, od kojih se ističe Hauserova suradnja s Oliverom Dragojevićem, suma je Šulićevog i Hauserovog života u zadnjih godinu i pol do dvije. Ono što se može osjetiti je da su Šulić i Hauser u periodu transformacije svog klasičarskog poimanja muzike u razmišljanje muzike koje je bliže popularnoj glazbi. Bit će zanimljivo kako i koliko dugo će uspjeti voziti na dva kolosijeka.“In2ition” se razlikuje od debija u tome što donosi razgranatiju zvučnu sliku i hrabrije prerađivanje pjesama. Kao producent angažiran je čovjek koji se ne boji preuzeti rizik – Bob Ezrin, kojeg znaju poštovatelji Lou Reeda, Alice Coopera, Pink Floyda, Petera Gabriela i Jayhawksa i u suradnji s Ezrinom Luka i Stjepan okuražili su se objaviti svoju autorsku kompoziciju nazvanu “Orient Express”. Bilanca albuma “In2ition” je sljedeća: za svojim instrumentima dečki su bezobrazni, bahati, goropadni, nemilosrdni. Kada pogađa, “In2ition” pogađa uz prasak, krš i lom, a u tu kategoriju ubraja se bar polovica ovog albuma. Ostatak pjesama bitno je slabiji i ostavlja dojam zanatskog pristupa bez većeg emocionalnog uključivanja, no jači dio albuma uistinu je ‘jako jak’.

Suradnja s Eltonom Johnom na “Oh Well” Fleetwood Maca je zarazno dobra, “Highway To Hell” dere (unatoč tome što gost Steve Vai možda pretjerano dominira), “Every Breath You Take” briljantno je decentna, Eltonova “Candle In The Wind” stavljena je u još intimniji i bolniji kontekst, “Voodoo People” Prodigya je rasprskavajuća. U gornji dom spada još i suradnja sa Zuccherom “Il Libro Dell’ Amore” (prepjev Magnetic Fieldsa) te “Benedictus“.

Za Šulića i Hausera kao interpretatore najbitnije je da su pokazali da ne moraju prštati od sviračkog umijeća da bi nešto nekome dokazali: skladba “Candle In The Wind” u kojoj pokazuju da nije sve ni u prstima, ni u eksplozivnom sviranju, ni u dobro odabranim pjesmama. U Eltonovom klasiku demonstrirali su sposobnost komunikacije emocija, a to je nešto što će se od njih u budućnosti tražiti sve više i više.