Goodbye, Steve

Vijest o pogibiji pjevača Gottharda Stevea Leeja, koja je početkom listopada stigla iz SAD-a, šokirala je mnoge ljubitelje rocka.

Bizarna nesreća u kojoj je kamion uletio u parkirane motore kraj ceste, odbacivši jednog od njih u Stevea koji je stajao sa strane, odnijela je čovjeka s osebujnim, rijetko dobrim i rijetko osjećajnim, emocionalnim i duboko proživljenim vokalom.

I to baš u trenucima kada si je napokon ispunjavao jednu od životnih želja da sa ekipom na motorima malo ‘prokrstari’ Amerikom. Nažalost, sudbina ne bira i često odnosi ono najbolje, najdraže, a Steve mnogima spada u tu kategoriju, bez ikakve dileme.

Ljudske osobine ne mogu komentirati jer ga nisam znao osobno, no glazbene svakako da, i stojim kod svake riječi više (i niže) iznesene. A za ovo ostalo garantiraju mnogi koji su ga poznavali, pa sumnje nema – otišao je veliki glazbenik i veliki čovjek.

Gotthard je nakon Scorpionsa, heavy-hard bend s najviše balada proporcionalno objavljenim albumima, i nekako je bilo logično da se diskografski oproštaj od Stevea upriliči kompilacijom laganih pjesama, za koje je bio pravi majstor. Bilo napisati, bilo otpjevati ih.

Toliko izražajne sjete, osjećaja, finoće, gracioznosti, elokventnosti i kompetentnosti za baladne izvedbe posjeduje malo koji pjevač, pa je užitak slušati naslove poput “One Life, One Soul“, “The Call“, “Tears To Cry“, “Don’t Let Me Down” ili mog favorita “Where’s Is Love When It’s Gone“.

Nije htjela, a valjda niti mogla, ova kompilacija donijeti ništa novoga, izuzev neobjavljene pjesme “What I Am“, te piano izvedbe “Have A Little Faith” i akustične “Falling“, neobjavljenih u ovim varijantama.

A i nije potrebno bilo ništa novoga izmišljati i ‘kemijati’, jer baladna ostavština Gottharda tolika je da bi ‘ukrašavanje’, pogotovo u ovoj situaciji, bilo i neprikladno. Neće ga ove pjesme vratiti, ali će, uz mnoge stvari koje je napravio, ostati vječna uspomena na čovjeka koji je, prije svega u Švicarskoj, ali i šire, bio istinska rock ikona. Ne samo bio, nego i jest. I ostat će.

Meni pak ostaje samo da, uz tugu za gubitkom velikog pjevača i čovjeka, žalim što sam iz nekog glupog razloga propustio koncert Gottharda u Zagrebu prije jedno pet godina, misleći valjda da će biti još prilika. Nije ih bilo i više ih nikada neće biti. To si neću nikada oprostiti.