Gomiletina nedosanjanih snova

Skull Fist još je jedno ime sve dužeg niza američkih metal bendova koje je u ozbiljnije metal krugove ‘pogurnuo’ Rock The Nation.

Do 2010. godine i Rock The Nation Awarda za ovaj je bend malo tko čuo, osim možda po tome što je u četiri godine uspio nekoliko puta ispremiješati kompletnu postavu. Skoro kompletnu, s obzirom da se osnivač, gitarist/pjevač Jackie Slaughter jedini svo to vrijeme uspio zadržati. Nakon spomenute godine stvari su krenule na bolje, počelo se svirati na sve europskih festivala, 2011. je stigao debi album “Head öf The Pack”, ali i sve pozitivnije reakcije publike. Poput onih na hrvatskom izdanju Metalfesta 2012, kada je Skull Fist za svoj nastup pokupio puno simpatija.

Nešto takvo ne treba čuditi, s obzirom da svira inačicu heavy metala puno bližu europskim fanovima, pa stoga nije nikakvo iznenađenje da je prije postao poznat na europskim, negoli na sjevernoameričkim prostorima. Ako tamo uopće i jeste poznat. Drugim riječima, Skull Fistova je glazba ozbiljno naslonjena na originalni heavy metal osamdesetih, s užarenim, empatičnim gitarskim riffovima pojačanih distorzija i razvučenim, proširenim melodičnim solažama kao primarnim karakteristikama. Otprilike na tragu naziva njihovog premijernog dema iz 2006., “No False Metal”.

Ritam sekcije su zgusnute, po potrebi fleksibilne, pronađe se štogod maštovitijih bubnjeva s razigranijim prijelazima, kao i produbljenih i produhovljenih bas sekcija. U djelomičnoj sirovosti produkcije također nalazimo spone s heavy – speedom, a teatralno-epski ugođaj se nazire tek na momente. Vokali su tako-tako, u usporenijim pjesmama čak i dobri, no u onim bržim, a još više ritmički raznolikijim i zahtjevnijim, problemi s visokim tonalitetima poprilično se čuju, pa bi bilo razumno koristiti puno više back-upova. S osamdesetima je i poveznica 36 i pol minuta trajanja, što bi po današnjim normativima značilo da nedostaje barem jedna pjesma, no možda i bolje da ih nema više.

Kao po nekom pravilu, izmjenjuju se ubrzanije heavy-speed pjesme i one srednjih do umjereno brzih ritmova u kojima se osjećaju tipične maidenovske melodije (“Call Of The Wild”) ili ‘jeftinije’ i sladunjavije glam kompozicije (“Bad For Good”).

“Hour To Live” i “Chasing The Dream” klasični su primjerci heavy-speeda, dok je najjača stvar “You’re Gonna Pay” s izmjenom brzih i srednjih ritmičkih vrijednosti, stilskim šaranjem između heavy, glam i speed metala, te središnjim dijelom ispunjenim teatralnom epičnostu, i kao takova u sebi nosi najviše konkretnosti. Nije loša niti završna “Mean Street Rider“, još jedna koja kombinira srednji i ubrzani ritam, no u pojedinim dijelovima bude nekako previše matematički proračunata, pa u globalu ispadne tek nešto više nek’ solidna.

A to bi mogli reći i za ovaj album, koji je nešto kao solidan, dobar, no ne u rangu svog prethodnika. Nekako se čini kao da se previše držalo šablona, a premalo se pustilo ‘mašti na volju’. Gotovo je sigurno niti tada ne bi ispalo neko nezaboravno djelo, no dojam je da se unijelo više spontanosti, da bi sve to skupa izgledalo i zvučalo puno bolje. A da se i unutar već milijunima puta prožvakanih ideja uvijek može nešto ‘ušićariti’, napraviti nešto dojmljivije, najbolji je dokaz Enforcer, bend kojem će Skull Fist biti predgrupa na turneji. I od kojeg će, nedvojbeno, imati što naučiti.