Goldfinger: The Knife za mazanje ušiju

    160

    Goldfinger

    The Knife

    Datum izdanja: 21.07.2017.

    Izdavač: Rise Records

    Žanr: Pop, Punk, Rock, Ska

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. A Million Miles
    2. Get What I Need
    3. Am I Deaf
    4. Tijuana Sunrise
    5. Put The Knife Away
    6. Don’t Let Me Go
    7. Beacon
    8. Who’s Laughing Now
    9. Say It Out Loud
    10. Orthodontist Girl
    11. See You Around
    12. Liftoff
    13. Milla

    Floridski ska-punkeri nakon devet godina studijske pauze otišli su pod nož. Rezultat: gubitak triju originalnih članova i turbo pop-rock orijentiran album.

    Hajmo se prvo prisjetiti, ili educirati, tko su pobogu Goldfinger i jesu li toliko bitni da se pojam ‘originalna postava’ relevantno odnosi na njih? Nisu veliki, nisu drukčiji i nisu po ničemu posebni. Sviraju lagani punk orijentiran na ska i melodiju s mješavinom zezatorskih i ozbiljnih tekstova. Uši diljem svijeta zagolicali su krajem devedesetih, a tome je uvelike kumovala prva inkarnacija iz serijala video igara Tony Hawk’s Pro Skater čiji je soundtrack krasila pjesma “Superman”. Ta stvar i dan danas slovi kao njihova najpoznatija, uz obradu Neninih ’99 crvenih balona’. Najveći uspon doživjeli su s albumom “Hang-Ups”.

    Muziku podržava

    Originalni Goldfinger tu i tamo je znao vrludati s članovima, ali ovog puta obrezan je za prepoznatljivi trio. Zamjene su u najmanju ruku neočekivane – Travis Barker iz Blink 182 bubnja (doduše, naveden je kao gostujući član), Mike Herrera iz MxPx je za basom, a Phil Sneer iz Story Of The Year za glavnom gitarom. Zašto i kako je došlo do rošade nije poznato, ali pjevač i frontman John Feldman na internetu nerijetko slovi kao ‘onaj koji je potjerao’ ostale. Ipak, to su nagađanja.

    Feldman je zapravo vrlo simpatičan i polivalentan radoholičar. Nekad zna biti naporan (veganska propaganda) i propovijedati, ali uglavnom pjeva o mladosti, ljubavi i osjećajima iz rakursa starog čovjeka koji ne želi odrasti. Ponekad bi uletjela neka nepredvidiva stvar koja bi se isticala na albumu, bilo zbog uvrnutog teksta ili drukčijeg aranžmana. Feldman također producira i snimao je hrpu toga u zadnjih desetak godina, ponajviše kontemporarni pop-rock, a istaknut ću prošlogodišnju ploču “California” benda. A loša stvar je što su taj i ovaj album zvukovno dosta slični.

    “A Million Miles”, prva stvar na popisu pjesama, i “Put The Knife Away”, prvi singl, pravi su primjeri za usporedbu s Blink 182. Na “See You Around” pak, koliko god bila dobra, pjeva Mark Hoppus, još jedan član Blinka, čineći ju tako više Blink nego Goldfinger pjesmom.

    “Get What I Need” je čistokrvna Goldfinger pjesma s nostalgičnom lirikom u kojoj se subjekt gubi i sluša Black Flag, s prepoznatljivim ska ritmom koji highfivea punk-rock tijekom cijele tri minute koliko traje. Iako John nema najluđi vokal, falš u refrenu ove pjesme zvuči odlično i privlačno i meni je jedna od najdražih sitnica na ploči. “Tijuana Sunrise” je super reggae infuzirana laganica koja zvuči zarazno pozitivno, iako u tekstu ne cvjetaju ruže. Ovakve stvari po mojem mišljenju izvlače ono dobro u Feldmanovu izričaju i pjesme gdje je zbunjen, tužan ili polomljen ispadnu bolje nego one u kojima je pun sebe, prepolitičan ili propovjedački nastrojen.

    Zabavna “Orthodontist Girl” pokriva ‘nepredvidivu i uvrnutu stvar’ koju sam maloprije spomenuo. Ipak, njezina strofa (“I dream about what your mouth looks like, you must have perfect teeth… Your hand in my mouth, holding that tiny vacuum thingy, your hand in my mouth, holding that tiny vacuum thingy, I hope my tongue doesn’t accidentally touch your fingers, cause that would be weird“) nije najčudnije na albumu – najčudnije je koliko duboko “The Knife” zaranja u pop vode. Toliko da je moja djevojka počela pjevušiti pri prvom slušanju, a ja sam pomislio kako sam u New Yorkeru.

    Ipak, umjesto ‘skip’, ja pritišćem ‘repeat’, pogotovo na “Liftoff” koja je dobra na toliko puno razina i pomalo me sram. “See You Around” i “Don’t Let Me Go”, iako pomalo odbojne na prvu, usadile su mi se u uši. Na svima njima do izražaja dolaze gostovanja Feldmanovih klijenata i partnera, uglavnom vokalna. Svaki od njih napravio je odličan posao i ugravirao svoj ‘rez’ na ovo djelo. Žao mi je samo što album završava u prosječnom tonu s jednostavnom i mlakom “Millom” te pokazuje i dosadniju stranu Goldfinger repertoara.

    Feldman je pokazao iskustvo, dobar instinkt, vještinu i sposobnost, iskombinirao ih sa srčanošću i ljubavi prema onom što radi. “The Knife” je pristupačan, radiofoničan, raznolik i pozitivan album – megatopla preporuka za svakog fana popa, rocka i punka.

    Za mene je, pak, pristrana nostalgija preprisutna i može se rezati nožem – ona definitivno utječe na konačnu ocjenu i ako niste fan kao ja, srežite ju za pola zvjezdice.

    Muziku podržava
    Stisni