Glazbeni dragulji vječito potcjenjivanog bubnjara The Beach Boysa

Trideset jednu godinu nakon objavljivanja jedine solo-ploče, “Pacific Ocean Blue“, bubnjara grupe The Beach Boys, i nakon što su vlasnici originalnih albuma mogli svoje stare ‘plejke’ prodati na e-bayu za 100 dolara po primjerku, možemo čuti remasteriran album u originalnoj verziji na CD-u, s mnogo dodatnih snimki i nikad izdanim pjesmama.

Stari vic ide otprilike ovako: ‘Tko je najbolji prijatelj svih rock muzičara? Bubnjar.’ I doista, kada pričamo o jakim autorskim ličnostima u rock bendu, uglavnom govorimo o pjevačima, gitaristima i tu i tamo ponekom basistu. S gdjekojim iznimkama Dona Henleya, Davida Grohla te Grant Harta, bubnjari su češće poznati kao sjajni instrumentalisti ili razuzdani i divlji čudaci (ili oboje, šifra: Keith Moon) nego kao senzibilni autori.

Dennis Wilson vrlo se dugo savršeno uklapao u stereotip o razuzdanim divljacima partijanerima, štoviše, u žutim novinskim napisima je najpoznatiji po tome što se sprijateljio sa Charlesom Mansonom, poznatim ubojicom, po svojim brojnim ljubavnim vezama (neko je vrijeme ljubovao s Christinom McVie iz Fleetwood Maca), a kad je muzičko umijeće bilo u pitanju, njegove bubnjarske dionice su često označavane kao prosječne, a glas mu je kraj ostalih The Beach Boysa Mikea Lovea, Ala Jardinea te braće mu Carla i Briana, zvučao – samo zericu bolje nego bubnjanje.

Dugogodišnji rock and roll život mu je podario izrazito režeći glas koji bi se uklapao u pjesme The Beach Boysa kao što bi se Lana Jurčević uklapala u pjesme Motorheada.

Njegov forte je bio nešto drugo – pisanje pjesama. Ali kad si u grupi gdje je glavni autor Brian Wilson, stariji brat koji je već s 24 godine bio čašćen riječima kao što su genij, onda je za očekivati da priliku za stvaranje svoje glazbe nećeš dobiti u bendu. Doduše, The Beach Boysi jesu objavili neke Dennisove pjesme, ali “Forever” (s albuma “Sunflower”) i “Cuddle Up” (s albuma “Carl and Passions”) samo su vrh ledenog brijega u odnosu na ono što je Dennis radio.

Biti dio uže obitelji Briana Wilsona ne pridonosi baš samopouzdanju kad je u pitanju stvaranje muzike. Međutim, Dennis je mnogo naučio od starijeg brata po pitanju zvuka i produkcije. Obojica mnogo duguju Phil Spectoru i njegovom zidu zvuka.

Međutim, dok bi Brian težio nježnim, proljetnim i umilnim tonovima, dotle bi Dennis koristio Zid zvuka da dočara puno dramatičnije i mračnije emocije.

Uvodna pjesma na ovom izdanju, “River Song” objašnjava dosta toga: zvučni gospel kovitlac podcrtan ekspresivnim uzvicima “I’ve Got to Get Away” koji poput teče poput rijeke te uvlači slušatelja u Dennisov unutarnji svijet, koji je nažalost bio upravo to – kovitlac iz kojeg je on toliko puta pokušavao pobjeći.

Albumom dominira mračan, depresivan, pompozan pop superteške kategorije na tragu Phil Spectora, Eaglesa i Fleetwood Maca, s time da u baladama zvuči uvjerljivije nego u, uvjetno rečeno, bržim pjesmama. Ljubavne pjesme “Thoughts of You“, “Moonshine” i “You and I” govore o odanosti prema drugoj osobi koja je tolika i tako intenzivna da prerasta u opsjednutost i ovisnost, a “Pacific Ocean Blues” i “Friday Night” bi se bez problema mogle naći na pločama Toma Waitsa iz ‘Island’ faze.

Paradoks Dennisa Wilsona je u tome da je s jedne strane ovisan o drugoj osobi, a s druge njegova nemirna narav ga je odvodila u ljubavne avanture i na taj način uništavala bilo kakvu šansu da se razvije zrela i duboka ljubavna veza kakvu je toliko priželjkivao. Složit ćete se da je to idealan materijal za napisati pjesmu o tome, a opet, najgore prokletstvo u privatnom životu.

Posljednja stvar na albumu “Pacific Ocean Blue”, “End of the Show” govori o smrti, a refren “Thank you very much for everything I’ve ever dreamed of” zvuči tako tužno da premješta cjelokupni opus Leonarda Cohena u žanr romantične komedije.

Treba obratiti pažnju i na “Farewell My Friend“, pjesmu koju je Dennis napisao za bliskog prijatelja, a koja će biti otpjevana i na njegovom ispraćaju u siječnju 1984.

Nakon što je izdan 1977., “Pacific Ocean Blue” je doživio brojne pozitivne i pokoju negativnu kritiku od kojih se posebno isticala ona od samog autora. Dennis je tvrdio da ima još jedan album u pripremi i da će biti puno bolji nego “Pacific Ocean Blue”.

Nažalost, rastući problemi s ovisništvom, alkoholom te njegova poslovična hiperaktivna narav udaljavali su taj projekt od realizacije, a njegova smrt krajem prosinca 1983. trajno je ostavila gomilu nebrušenih dragulja koji se sada premijerno objavljuju na drugom disku.

Nažalost, većina njih pati od osnovne boljke – nedovršenosti. Ipak i u takvom obliku te snimke uvjerljivo svjedoče o velikom talentu koji nije adekvatno prepoznat niti unutar svog benda niti među širom publikom. Nažalost.