Glazbena repetitivnost i tekstualna infantilnost

Splitska ska bend Justin’s Johnson objavio je svoj prvi službeni studijski uradak. Riječ je o bendu koji, iako im se radi o prvijencu, aktivan već dulji niz godina, a u rukama i nogama imaju preko 200 nastupa diljem regije.

Nastupali su s respektabilnim imenima domaće scene poput Hladnog piva, TBF-a, Gustafa, Kawasaki 3p-a, Urbana &4, Darka Rundeka i Ede Maajke, a kao hvale vrijedan uspjeh treba spomenuti nastup na Exit festivalu. Sve to obećavalo je puno više od ovoga albuma. “Na krivom mjestu u pravo vrijeme” korektno je odsviran album, no isto tako prepun klišeja, jeftinih fraza, pojednostavljenih odgovora na probleme na razinu osnovnoškolskih parola i ponavljanja kako glazbenih, tako i ideoloških ideja do te razine da postanu naporni ili još gore – smiješni. Album otvara “Mjesto prodanih snova”. Umjereno žestoko gitarski riffovi koji se izmjenjuju s trubama, iako već izlizan postupak, ovdje se na prvo slušanje čini simpatičnim. Sve dok preslušavanjem cijeloga albuma ne shvatimo da se radi o jedinom triku kojima se Johnsoni služe. Isto tako, ono što je veliki minus nedovoljno je sugestivan vokal frontmena grupe Mire.

Na “Pijana poslima” gudački dio vrlo solidno obavlja posao, a Mirin vokal zvuk odnosi u pop-punk vode, i tako se ovom stvari svrstavaju negdje uz bok sličnih pop-rock-punk grupa poput Kino Kluba. Uz “Pijana posla”, “Log Out” je drugi najimpresivniji trenutak ploče. Tekstualno najuvjerljivija pjesma ovdje govori o nemogućnosti uspostavljanja komunikacije i ostvarenja romantične veze s odabranom djevojkom. Za razliku od ostalih tekstova, ovdje je hvalevrijedan pokušaj prenašanja slušatelju osobnih trenutaka i dilema (steknutih direktnim ili indirektnim načinom, nije ni bitno).

Uz već spomenutu glazbenu repetitivnost, tekstualna infantilnost još je veći problem. Prozivanje lopova, izdajnika ideala, dosadnih autoriteta već je toliko zamorno na ovim prostorima da ukoliko im se ne priđe na drugačiji način, osim već toliko istrošene ironije ili u ovom slučaju pseudo-mladenačkih pokilika, oni gube svaki smisao i postižu kontra-efekt.

“S faksa na kavu” trebala je biti himna studenata, no ovdje se ta populacija predstavlja kao mlade ljude nezainteresirane za bilo kakve stvari koje se događaju u svijetu, a pritom ne uspijeva biti niti zabavna na onaj ugodno glupi način. Poruka dolazi u kontradikciju s puno ostalih ‘pozitivnih’ poruka na albumu, te tako pokazuje kako se bilo kakvih socijalnih ili društvenih kritika i razmatranja Justin’s Johnsonima bolje ostaviti.

Najzabavniji trenuci se skrivaju na bonus pjesmama. Obrada Olivera Dragojevića “Ča će mi Copacabana” i “1700 godina fjake” sa Svetom Dalmatinskim pokazuju da kada se radi o obradama tuđeg materijala ili kada se nađu u društvu drugih izvođača mogu biti puno zabavniji i uvjerljiviji, što pak dokazuje da smisla za svirku imaju, ali dovoljno autorskog zanata ipak ne.