Glazbena raskoš sveopće pustoši

Poduža diskografska pauza, koja je trajala oko pet godina, između 2007. i 2012. i albuma “The Sum Of No Evil” i “Banks Of Eden“, očito je za The Flower Kings bila više onako relaksirajućeg formata, nego uzrokovana nedostatkom ideja i kreativnosti.

Uz ranije spomenute raznorazne projekte njegovih članova u tim godinama, tome u prilog ide i podatak da su za manje od godinu dana složili još jedan, u konkretnom slučaju, dvanaesti studijski album. I to album kojeg bismo mogli svrstati u red najboljih izdanja benda u cjelokupnoj karijeri.

Izdanje naziva “Desolation Rose” logički je nastavak prethodnika “Banks Of Eden”, tekstualno baziran na opasnostima od korumpiranih medija i vlasti, trajnih ratova, nasilja, vjerskog fanatizma, gladi, ekoloških i inih prijetnji kojima je svijet svakodnevno okružen i u sebi nosi jasnu poruku negodovanja i razočaranja, te potrebu donošenja osobnih stavova spram toga.U glazbenoj je formi također nešto kao produžena ruka prethodnika, graciozan, sofisticirani psihodelično-progresivni rock s utjecajima hard rocka, neoprogresive, fusiona, jazza, s time da je nešto više realističan, ozbiljan, odlučniji, s dubljom porukom, mračniji, pesimističniji, samim time i s manjim epskim utjecajem. Razlika je i u tome što su ovdje htjeli reći istu stvar u više segmenata, odnosno, u više pjesama, pa ih je u sat vremena smješteno dvanaest, što je duplo više od onih na zadnja dva izdanja. Po broju trackova, ne i po ‘količini’ ponuđene glazbe. Takvim omjerom, album je očekivano dobio na protočnosti, cirkulatorniji je, pronicljiviji, s više melodijskih linija po svim presjecima, iako ne u kontinuitetu, s obzirom da i pjesme kraćih trajanja znaju biti konstrukcijski zahtjevne, s dugim kompozicijama, poliritmičnošću, prijelazima, solodionicama i(li) s visokom razinom tehničke uvjerljivosti.

Zvuk na “Desolation Rose” je dosta gust, težak, masivan, atmosfera pesimistična, depresivna čak, nekako više filmska, i to su također karakteristike koje ga makar i koračić odvajaju od prošlih albuma.

Vokali Hassea Fröberga su kao i uvijek uvjerljivi, stvarni i neposredni, uglavnom tamni, na momente i oštriji, prijeteći, grublji i osorniji, ali i osjetljiviji, s krasnim melodijskim linijama, a emotivni kontinuitet i melankolija odlike su pjevanja Roinea Stoltea, koji također zna pojačati i na snazi i na odlučnosti. Gitare kombiniraju nesputanu energičnost, iskričavost i smirenost kroz rifična i solo izražavanja, a akustike su izuzetno elegantne i mekane. Tomas se i ovoga puta istaknuo sjajnim klavijaturističkim linijama, koje moduliraju od tipičnih atmosferskih podržavanja, preko uozbiljenih, često isturenih neoklasičarskih formi, modernih simfonija, space improvizacija, pa sve do elektroničkih, synth popu svojstvenijih umetaka, s posebno razigranim, živahnim piano dijelovima.

Felixovo bubnjanje je čvrsto, propulzivno, gotovo pa neukrotivo, bilo da se radi o standardnim, metodičkim izmjenama unutar laganih ritmova, dinamičnim prijelazima ili neurotičnim udaračkim eksplozijama. Jonas se i ovoga puta istaknuo raznolikim i okretnim, melodičnim, inventivnim i kontinuiranim sviranjem basa, tek manjim dijelom s ‘kapljucanjem’, odnosno povremenim upadicama u instrumentalnu kulisu, koju obogaćuju gudački aranžmani, doprinoseći simfonijskom ugođaju, ali i teatralnosti cjelokupne izvedbe. Stožerna stvar albuma je “Tower ONE“, trinaest i pol minutni prog rock polu-ep, s kombinacijom agresivnijih, žešćih i bržih ritmova, usporenijim, katkad težim tonovima, a katkad prozračnijim melodičnijim dijelovima, interludijem i univerzalnošću instrumentalnih izvedbi, u kojima se izdvajaju ambijentalne klavijature, modulativni vokali i nešto elektronike.

“Resurrected Judas“, iako pet minuta kraća, konstrukcijski je slična stvar, s lijepim akustičnim linijama na početku, središnjim poigravanjima space i simfonijskih klavijatura, čvršćim i bržim završnim dijelom ispunjenim jazzy kreacijama, ali i umirujućom emotivnošću, a “Dark Fascist Skies” spada u red kaotičnijih naslova s izraženijim višeglasjem i gitarskim solažama. “Sleeping Bones” je mirna, melankolična pjesma s onomatopejom grmljavine, synthevima, krasnim zvukovima mandoline, atmosferičnim klavijaturama i više gitarske i vokalne odrješitosti u drugom dijelu, a “Desolation Road” je otužna, mračnija pjesma, s uvodnim pianom, brojnim bubnjarskim prijelazima i gitarskim solažama, melodijskim kontinuitetom, sjetnim pjevanjem i basom s jazzy razigravanjima, te hard rockerskom, hammondovskom odjavom. “White Tuxedos” je napeta, dramatičarski nastrojena pjesma s naracijama, nešto malo psychedelic-pop ritmova, Pink Floydovskim gitarističkim i klavijaturističkim melodijama, te više energičnosti prema kraju.

S “Desolation Rose” The Flower Kings složili su još jedan raskošan, zreo, kompaktan, prostran, ‘prosto-proširen’ album izuzetne snage i dubine, kojeg bi s pravom mogli nazvati krunom osamnaestogodišnje karijere. I album jasne poruke koja će, nažalost, ‘uzdrmati’ samo njihove i fanove ovakve vrste glazbe, dok će glavni krivci i oni koje, indirektno, s pravom prozivaju za devastaciju svjetskog poretka po svim razinama, i nakon ovog albuma ostati imuni na nove pozive na razum. Ipak, ostaje nam za nadati se da se ne govori uzalud kako ‘glazba mijenja svijet’.