Glazba s protekom roka trajanja

Delain je nizozemski symphonic metal bend koji je osnovao Martijn Westerholt, originalni klavijaturist grupe Within Temptation, koju je zbog Pfeifferove bolesti morao napustiti 2001. godine.

S obzirom da je s tom bolešću imao problema četiri godine, nije se mogao aktivno baviti glazbom, ali je svejedno u miru komponirao pjesme za projekt koje je slao na razne adrese i naišao na pozitivan odjek, pa čak i među poznatijim kolegama.Tako je taj projekt polako postajao ‘pravi’ bend, 2005. godine umjesto pjevačice Anne Invernizzi stiže Charlotte Wessels, godinu kasnije stiže debitantski album “Lucidity”, tri godine nakon toga drugi album “April Rain”, a prošle je stiglo treće studijsko izdanje “We Are The Others”. Bio je to poprilično jako najavljivan album od strane Roadrunnera, no izgleda da finalni (komercijalni) rezultat nije bio kompatibilan s očekivanjima, pa je Delain sreću potražio u austrijskom Napalm Recordsu.

Prvo zajedničko izdanje kompilacija je novih bendovih pjesama, remikseva starih, obrada te koncertnih izvedbi na CD-u, odnosno dokumentarca, live i video brojeva na bonus DVD-u. Sve one, ili većina, odišu mainstreamskim potencijalom, neke više, neke manje, Charlotte nema sopranističku isključivost, vokali su joj topli, nježni, emotivni, a prije svega jako simpatični. Iako, zna ga ona i dobro povući. Gitarske melodije kombiniraju blaže forme sa žešćim i energičnijim, za heavy karakterističnim distorzijama, a fino je posložen klavijaturistički rad koji u kontinuitetu održava orkestralnu atmosferu, s povremenim upadima piana i popističkih syntheva.

Obje nove pjesme, “Breathe On Me” i “Collars and Suits” jakih su komercijaliziranih predispozicija, jednako kao i nova singl verzija naslova “Are You Done with Me“, a puno emocija sadrži balada “We Are The Others”. Zanimljive, ne i više od toga, obrade su pjesama “Such a Shame (Talk Talk)”, “Cordell” (The Cranberries) i najpoznatije među njima, “Smalltown Boy” (Bronski Beat), ovdje bitno usporene i akustičnim gitarama obilježene pjesme.

Drugi dio audio izdanja predstavlja bend u koncertnom svjetlu sa snimkom koncerta iz belgijskog Wiezea, u kojem očekivano sve zvuči puno čvršće, žešće i metalnije. To možemo uočiti već u prvoj u nizu koncertnih pjesama, “Mother Machine“, gdje se vokali čine slabijom karikom i ne snalaze se baš ‘u klinču’ s riffovima, koji su na momente i groove nastrojeni, te izraženijim orkestralnim klavijaturama. Piano i sampleove čujemo u hevijanerizirano-himničnoj “Get the Devil out of Me“, lagana “Milk & Honey” sadrži vrlo zahvalan i emotivan solo, srednjeritmična ima jači hitoidni potencijal i dosta nalikuje Within Temptationu, kao i orkestralijama nakrcana “Electricity“.

Bonus disk potvrđuje Delain kao solidnu live atrakciju, te pokazuje neke novije i neka starije spotove, kao i backstage atmosferu. Delain bi sigurno dosta dobro prolazio negdje početkom prošlog desetljeća, kada je ovakva glazba bila i više nego ‘in’ i kada bi mogao sakriti neke nedostatke, koji, usput, tada to i ne bi bili. No sada je to tek jedan dobar symphonic metal bend koji sve više i više zvuči ne samo kao da potkrada starije žanrovske kolege, već i samog sebe.

A takvih ima veliki broj i teško je da će u takvoj konkurenciji, a i u spomenutim okolnostima u kojima ova glazba bilježi dosta smanjeni interes među publikom, postići neki značajniji uspjeh. U biti, ako je imao veliku šansu, već ju je prokockao.