Glazba mladosti na albumu za svoj gušt

Ponekad je najbolje raditi nešto od srca i ne zamarati se s ičim drugim. Točno takav dojam sam dobio o Be Ha Veu nakon preslušavanju njihovog debi albuma.

Be Ha Ve je ekipa u godinama koja svira glazbu svoje mladosti. Nema tu nekog pretjeranog odstupanja i želje za inovacijom, već klasičan country-blues-rock zvuk star pedesetak godina pretočili su u 15 autorskih stvari koje su predstavili na prvijencu.

Problem svakako leži u tome što se ovaj album ni po čemu ne razlikuje od većine američkih country-rock albuma iz ’70-ih (štoviše i produkcija je takva da slušatelja može zavarati da je ovaj album iz ’70-ih, a ne iz 2017.), ali to za Be Ha Ve nije neki problem jer se oni fino zabavljaju. Iskreno, to je i poanta stvaranja glazbe…

Sad bih mogao nabrajati da im je inspiracija za skladanje posuđena od bendova poput The Allman Brothers, The Byrds, Crosby, Stills, Nash & Young i mnogih sličnih bendova iz onog vremena, a odmaka od tog nema tijekom cijelog albuma. Imaju taj jedan kulerski štih u kojem se jasno osjeti smisao albuma, ali sumnjam da će takav tip glazbe proći dok mlađih, dok bi starija garda mogla uživati u albumu.

Ne znam kako bi prošao “One Of These Days” da je izdan u ’70-ima, a u današnje vrijeme je potpuno jasno da će ostati neprimijećen od većine prosječnih slušatelja. Razlozi tome su sasvim jasni, album zvuči previše retro i bez imalo želje za ugrađivanje nečeg novog, pa imamo dojam kao da slušamo neki cover bend koji ubaci pokoju svoju autorsku stvar. Problem leži što su ovdje sve autorske stvari, ali u cijeloj priči nema ničeg svojeg.