Glazba je alergična na predvidljivost

Britanski pop-soul je izbacio novog mladog lava na scenu još 2013., kad je albumom “Long Way Down” umjereno do pretežito poharao top liste zemalja zapadnog svijeta.

Dvadesetšestogodišnji kantautor Tom Odell je blagoslovljen sjajnim glasom kojim može dotaknuti srca svima koji vole/žele slušati srednjostrujaški pop bez mnogo ambicija. Na ovom su mu albumu pjesme pune ‘velikih refrena’ i nacifranog pompoznog zvuka, a ambicije se svode na to da se Odell svidi prosječnom kupcu, i unatoč relativnoj šarolikosti tonova, koketeriji s elektronikom, soulom i koječime, album zvuči jednolično. Tijekom preslušavanja se ne javlja osjećaj da se to želi čuti još jednom, nego samo: “Ovo je ok, ajmo dalje, ne da mi se to opet slušati i ne da mi se s time zamarati”. Niti nježna “Somehow“, niti energična “Magnetised” (jel to nekakav otpadak od Johna Newmana?), niti uvodna “Wrong Crowd” nisu pjesme koje ostaju u uhu, premda rado u nj ulaze, i još brže izlaze.

Možda je siroti potpisnik ovih redova ‘wrong crowd’ za “Wrong Crowd”, no u zadnje vrijeme našao sam se kraj nekoliko daleko boljih recentnih pop-izdanja. Komercijalni uspjeh nije upitan, svi su sastojci ‘unutra’, Odell lijepo pjeva, no glazba nije matematika i alergična je na predvidljivost, a predvidljivosti na “Wrong Crowd” nažalost ima.

Utjeha Odellu je da ima publike koja je ‘right crowd’ za “Wrong Crowd”, pa Odellu fino ide po pitanju turneja. Prema dostupnim podacima koncerti su mu ili rasprodani ili pred rasprodajom, tako da ga ove sumorne riječi možda i neće previše dotaknuti. To je lijepo. Odell je drag dečko.

No, jedno je sigurno. “Wrong Crowd” je bolji od zadnjih albuma Coldplaya i ako Chris Martin odluči otići iz tog benda, na tezgama mu imaju zamjenu, a mogli bi se i dogovoriti i oko suradnje na novom albumu.