Glazba iz zaboravljenih vilenjačkih šuma

Metal je očito postao najširi mogući pojam u glazbenom svijetu. Čega sve ima, ljudi moji! Metal-core, heavy-metal, power-metal, progresive-metal, nu-metal, death-metal, black-metal, metal, metal i metal… Uzevši album od skupine Lumsk u ruke, prvo sam pomislio “Opet neki goth-metal sa ženskim vokalom”, ali zbilja sam bio u krivu.

Naišao sam na neke nazive folk-metal, koji mi se iskreno uopće ne sviđaju i nekako mi ta folk riječ zvuči pogrdno (nije ni čudno, uzevši u obzir gdje živimo).

Možda je najbolje prvo razjasniti da se u biti ovdje uopće ne radi o nikakvom metalu. To je lijepa, uhu ugodna muzikica u stilu nekakvog soundtracka iz “Gospodara prstenova” i sličnih, a riječ metal tu je zalutala samo zato jer se radi o metal zaljubljenicima i ljudima koji tu i tamo uključe blagu distorziju i odsviraju mali progresivni dio.

Ideja je potekla iz poštovanja prema najvećem norveškom novelistu – Knut Hamsunu, čije poeme su ovdje opjevali. Riječ je o norveškom jeziku i nije nikakva tajna da nisam razumio niti jednog slova, ali Hamsun je pisao o svojem viđenju čovjeka i prirode, straha i prihvaćanja bajkovitih likova i svakojakih bića koja nas okružuju.

Zbilja nema smisla da se bavim opisivanjem pojedinih pjesama, jer će mi trebati pola sata da dešifriram i napišem naziv neke od njih, pa je dovoljno reći da je to neka atmosferična muzika iz neke bajke, proljetne šume u kojoj se miješaju poneka violina, bubnjevi, lagana gitara i sneni glasić pjevačice Stine Mari Langstrand. Upravo taj glas i norveški jezik daju tu sjevernjačku notu, djeluje skroz nenametljivo i ugodno.

Možda nije najpopularnija muzika na svijetu, sumnjam da ćete je čuti negdje u subotu na večer (eventualno u nekom romantičnom bajkovitom bircu punom fanova fantasyja), ali nekoliko slušanja sigurno će dobro upotpuniti ulogu pozadine kad se želite odmoriti, smiriti ili čitati nešto. Možda povremeno sve zazvuči kao neki jednokratni projekt nekolicine prijatelja koji su voljeli Hamsuna, ili pak kao rock bend koji prati neki mali orkestar u kazališnoj predstavi.

Ova muzika je pobjegla s neke planine, sa zelenog brdašca, iz šetnje kroz otpalo lišće i definitivno je bijeg od gradske vreve, ljudi i strojeva. Jako jako simpatična ploča.