Glamur s isteklim rokom trajanja

    1088

    H.E.A.T.

    Freedom Rock

    Datum izdanja: 28.05.2010.

    Izdavač: earMUSIC / Menart

    Žanr: AOR, Glam, Hard Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. We’re Gonna Make It
    2. Black Night
    3. I Can’t Look The Other Way
    4. Shelter
    5. Beg Beg Beg
    6. Danger Road
    7. Stay 2010
    8. Everybody Want To Be Someone
    9. Nobody Loves You Like I Do
    10. I Know What It Takes
    11. Cast Away
    12. High On Love
    13. Who Will Stop The Rain

    Tri godine postojanja, dva studijska albuma, ugledan izdavač, kao i zemlja iz koje dolaze. Sve je to na mjestu i sve bi to bilo u redu da glazba ovih momaka iz Švedske ne zvuči kao da su je izvukli iz (tuđeg) naftalina, malo je došminkali i ispustili van.

    Drugim riječima, H.E.A.T. kao da je bio zamrznut dvadeset i nešto godina, a nakon odmrzavanja ne shvaća, ili mu nitko nije rekao, koliko je vremena prošlo otkako ga nije bilo među živima. I to se ne zaključuje samo po odavno demodiranom nakinđurenom vanjskom izgledu sa šljokicama, šeširima, maramama oko glava i svih sila šarenila po uzoru na glamere osamdesetih, već i po glazbi. Ili bolje reći po pokušaju njezine imitacije.

    Za tinejdžerske showove, realityevska, eurosongovska ili druga sranja ovo je skoro pa idealno, ali za ozbiljnije poimanje glazbe ili poistovjećivanje s jednim od najznačajnijih pokreta osamdesetih, koliko god se to nekome dopadalo ili ne, nema šanse. Ili kako bi rekli Englezi – ‘Thanks, but no, thanks’.

    Gomiletina jeftinih melodija rađenih iz istih i sličnih kalupa, preponavljajućih i dosadnih refrena, koncepcijskih sličnosti i jednoličnosti s očitom željom da se što više sliči svojim, valjda, uzorima, donosi glazbu s puno propuha.

    Muziku podržava

    Ipak, treba reći da su momci hrabri samim ti što pokušavaju oživjeti uspomenu na taj dio rockometalne povijesti, no ipak su trebali otići malo dalje od Mötley Crüe ili Poisona, pa bi im i glazba možda zvučala zanimljivije. Kad već ne može originalnije.

    Ili pak ostati bliže, pa pokupiti nešto od Hanoi Rocksa, možda i najboljeg glam benda osamdesetih, a bilo je i tu drugih zanimljivih imena koji su znali snimiti jako dobre, čak i raznovrsnije ploče od glavnih zvijezda. Poput Journeya, Dokkena, King Kobre, ili puno manje poznatih, ali dosta dobrih Engleza Tobruk i Australaca Heaven.

    No dobro, nije sve sivo. Prvo, treba biti pošten i reći da H.E.A.T. ima odličnog pjevača i upravo je njegova snaga, sočnost i ispunjenost vokalnih izražavanja, a bez piskutanja tipa Vince Neil, nešto što se slobodno može smatrati najjačim segmentom albuma. Bolje reći imao, jer je Kenny Leckremo, o njemu se radi, otišao iz benda.

    I neka, definitivno je predobar pjevač za bend koji radi ovakve pjesme, pa će mu pobjednik švedske inačice naših zvjezdotragajućih sramotarija i smijurija, Erik Grönwall, sigurno biti dostojna zamjena.

    Pohvaliti treba i decentnu ulogu klavijatura, onako više u stilu ranijih albuma Europea, dosta veliku količinu i snagu solo gitara, no kao i riffičnom izražavanju, nedostaje im više maštovitosti, još više različitosti i manje predvidljivosti.

    Freedom Rock” nekako prođe prebrzo, bez jasnijeg ostavljanja traga, bez nekih posebnosti, nekako presterilno, bez obzira na solidnih i pristojnih 45 minuta trajanja i povremenih energičnijih bljeskova. Pjesme kao da nemaju neku udarnu snagu, neki poseban potencijal i vrlo se brzo zaboravljaju, a ima i blamažnih, poput “Beg Beg Beg“.

    Bez obzira što neke, poput “We’re Gonna Make It To The End” ili “Stay 2010” imaju kakav-takav hitoidni potencijal, ili što u slabašnoj “Black Night” gostuje Toby Sammet iz Edguya, koja je samo zbog toga i izdvojena.

    Još najbolje zvuče baladne i srednjeritmičke pjesme “Shelter“, “Everybody Wants To Be Someone” sa značajnim utjecajima akustika i solaža, slično kao i u slučaju “Who Will Stop The Rain“, koja uz to donosi i kišni ugođaj na početku, a i nekako ponajviše emocija.

    A ona koja je drukčija je “High On Love“, koja kroz početne boogie-blues ritmove nudi neku perspektivu, no poslije se pridružuje ‘poskočicarenjima’ i od ostalih se razlikuje po tome što je ipak nešto brža i agresivnija, ali ne i puno bolja.

    Svemu usprkos, dobro je čuti da se neko imao volje pozabaviti s jednim od najosporavanijih glazbenih pravaca uopće, i na tome H.E.A.T.-u svakako treba odati priznanje. No za detaljniju analizu glam, heavy, hard, hair, pop, sweet ili bilo kakvog drugog metala, ipak se treba najprije posegnuti u albume iz sedamdesetih i osamdesetih.

    Svima koji to naprave, a pogotovo onima koji su to već ranije napravili, ili još bolje, s time živjeli, postat će jasno kako su albume tipa “Freedom Rock” odavno prerasli. Ili su barem trebali.

    Muziku podržava
    Stisni