Geografski i zvučni odmak

‘Nismo samo bend s električnim gitarama koji pjeva buntovničke pjesme. Također pišemo o ljubavi i miru’ za magazin Uncut rekao je pjevač i glavni autor grupe Tinariwen Ibrahim Ag Alhabib. Rečeno – učinjeno.

Novi album grupe Tinariwen “Tassili” akustična je i rezignirana ploča koja pokazuje grupu u ispovjednom i intimnom izdanju. To je akustični blues, ne mnogo drugačiji od kultnog albuma The Rolling Stonesa “Beggar’s Banquet”, samo još više uronjen baš u akustični blues, bez primjesa countrya ili folka.

Stariji će rockeri također primijetiti sličnost ove ploče s davnim albumom Skipa Spencea “Oar”, s kojim dijeli zajedničku umjetničku perspektivu: oba su albuma otpjevana iz vizure nemirnih, emotivnih umjetnika koji su više puta izgorjeli u sebi da nađu spokoj ili smirenje.“Tassili” je prvi album benda Tinariwen koji je snimljen van domicilnog obitavanja grupe, tijekom pet tjedana blizu grada Djanet u pustinji na jugoistoku Alžira, iz razloga da dio njihove ekipe koji nema pasoše države Mali ne bi bio ugrožen uslijed raznih previranja u državi Mali.

Kao suradnici tu su Kyp Malone iz TV On The Radio i Nels Cline iz grupe Wilco, te Dirty Dozen Brass Band. Zapadnjački muzičari tu su samo kozmetika, pjesmama su prišli s poštovanjem i zazorom, i njihova su zvučna rješenja u najboljem slučaju zanimljiva (lijepo je čuti Dirty Dozen Brass Band u “Ya Messinagh“), u najgorem konvencionalna, očekivana, povremeno previše predvidljiva.

Album na momente postaje hermetički, osim toga, teško je naći neki ludi, razvaljujući hit kojeg će prebogate firme otkupiti da im bude podloga na reklami, no glavna snaga albuma je u sinergiji pjesama koje prirodno teku jedna u drugu, sugestivno gitarističko pikanje i melodijske vokalno-instrumentalne linije koje objedinjuju sevdah, blues i religijske napjeve. Primitivna ritam sekcija dobar je primjer pristupa ‘manje je više’, pri čemu pucketanje po bubnjevima i pljeskanje rukama stvara dojam dodatne intimnosti, kao da je ova muzika jedna velika posvećena tajna i friško napisana posebno za svakog pojedinog slušatelja.

Mekećući vokali pomalo podsjećaju na boju glasa Milorada Pupovca, a slogovi se izgovaraju takvom izražajnošću da se lako zabuniti i pomisliti da je ovo večer poezije na nerazumljivom jeziku, dok dramaturgija ploče odaje da je album koncipiran za trenutke samoće. U uho će se najprije smjestiti hipnotičke balade “Imidiwan Win Sahara” i “Walla Illa“, a ostatak pjesama je odmah iza njih, odnosno, nema većih padova u kvaliteti.

U svakom slučaju, riječ je o zahtjevnoj ploči kojoj treba dati šansu i posvetiti mnogo pažnje, no kad se to dogodi, slušatelj će lako biti smlavljen tihim, unutarnjim svijetom grupe Tinariwen i albuma “Tassili”.