Genij u sjeni marketinške bezobzirnosti

Nažalost, ovu recenziju nije moguće započeti nikako drukčije nego naslovom samog diska, koji je upadljiv kao muha u juhi. Okarakterizirati bilo koji koncert Dizzya Gillespiea, jednog od trojice najvećih i najutjecajnijih jazzera uopće – uz Charliea Parkera i Louisa Armstronga – kao ‘najveći’, suludo je.

Za takav salto mortale morali biste biti savršen poznavatelj čitave diskografske koncertne povijesti žanra jer – s ‘najvećim koncertom Dizzya Gillespiea’ nema zezanja. Ili ga barem ne bi smjelo biti.

Gillespieva je be-bop revolucija, naime, toliko fundamentalna i sudbonosna za jazz-glazbu da se može mirne duše reći kako današnjeg jazza ne bi bilo bez Diza. Parkera namjerno stavljamo na drugo mjesto; jer, ako je Parker idejni začetnik jazz-virtouziteta i udjelničar u izvornoj ideji be-bopa jednako koliko i Gillespie, neprijeporno je da bez manijakalne energije i organizacijskih vještina potonjega, bop nikada ne bi zaživio tolikim intenzitetom, već bi se možda čak i raspao pod Parkerovim heroinskim kolapsima u bolnici Camarillo i pisanju oda dileru Moose the Moocheu.

Imajući na umu sve ovo (a cubanu nismo niti spomenuli!) – valjalo bi zbilja biti vraški oprezan s grandioznim tituliranjem Dizzyevih svirki. Njegov ‘najveći koncert’ bio bi zacijelo i jedan od najvećih i najvažnijih u povijesti glazbe – dok ovaj, snimljen 17. srpnja 1981. u Montreuxu, to definitivno nije.

Riječ je o jednom od, tih godina redovnih, Dizzyevih posjeta švicarskom jazz-festivalu, ovaj put sa sekstetom koji je uključivao i Milta Jacksona, te Jasona Moodya, među ostalim.

Tih godina majstor je već bio prevalio šezdesetu, ali je još uvijek bio u vrlo solidnoj formi, premda je frenetičan intenzitet svojih sola već uvelike zamijenio spacijalnom emotivnošću (odličan primjer je posveta Martinu Lutheru Kingu, “Brother King“); nije stoga čudo da veći dio obaju diskova prolazi u vrlo finim groove-varijantama, koje se samo tu i tamo okrenu na bop, kao u otvarajućoj “Manteca“.

Tako je ključna uloga pripala fenomenalnom vibrafonistu Jacksonu, čija je solo-točka “S.K.J” jedan od vrhunaca koncerta, a njegove iznimne disonance daju sasvim novu dimenziju skladbi “Olinga“, posveti Baha’itima, Dizzyevoj braći po religiji.

Premda svirka neće slušatelja ni jednom ostaviti bez teksta, treba priznati da, velikoj umjerenosti i pitkosti uprkos, bend ni u jednom momentu ne zvuči trivijalno: čak je i još jedna izvedba “Night in Tunisia” dobila interesantno groove-funk ruho.

Za sve ljubitelje opusa najvećeg među najvećima, dodatni plus bit će i vrlo vjerno prenesena atmosfera čitave večeri, zahvaljujući ponajprije neizrezanim Dizovim konferansama između skladbi. Iako u njima nema one nadaleko poznate, super-duhovite mahnitosti koja je bila njegov mladenački zaštitni znak, vedri humor i toplina komunikacije s publikom nepogrešivi su.

Upravo su ti dijelovi, međutim, nazvani “Dizzy Rapping with the Audience“, što je još jedan prozirni marketinški trik; naime, da je Diz zbilja repao te osamdeset prve, ispalo bi da je izravno stvarao ne samo be-bop, nego i rap i hip-hop – drugim riječima, dvije najznačajnije crnačke glazbe prošlog stoljeća.

To bi ipak bilo previše i za titana kakav je Gillespie, no očigledno nije za osmišljavače ovog izdanja, koji u svojoj preuzetnosti očigledno nemaju ni respekta ni granica.

Postava: Dizzy Gillespie – truba, Milt Jackson – vibrafon, James Moody – saksofoni, flauta, Ed Cherry – gitara, Michael Howell – bas, George Hughes – bubnjevi.