Gdje li su nestali heroji ?

Iskreno, već nakon prvih ritmova novog albuma Turisasa bio sam gotovo šokiran i provjeravao par puta da li uistinu slušam ovaj bend.

Mekano, neinventivno, nezanimljivo, neprepoznatljivo, kao da se ne radi o istom bendu koji je snimio par doista dobrih albuma. Nedvojbeno, sa svakim novim albumom Turisas pokazuje da je “Battle Metal” bio nešto što se neće ponoviti i sve više izgleda kao da je to bio plod čiste slučajnosti. No s ovim je prešao sve dobrodošle istraživačke granice.

Ovo ovdje često zvuči kao loša imitacija nekih starijih dijelova Turisasa, Sonata Arctice, Sabatona i Virtuocitya s ozbiljnim natruhama popa i ‘mainstream’ rocka, tek nekim naznakama borbenog duha i glazbene kompletnosti i konkretnosti, no sve je to skoro pa jedno oveće ništa. Ovo nije Turisas na kakvog smo navikli, ali u tome je najmanji problem. Dapače, to uopće i nije problem. Progresija, evolucija, potpuno sazrijevanje, što god da bilo i kako god da se tumačilo, sve je to dobro došlo, čak i poželjno u opusu svakog glazbenika, no u ovom se slučaju puno toga probalo, a u malo toga uspjelo. Metalne su tendencije gurnute u stranu, pokušava se s nekakvim progresivnim idejama, utjecajima rocka i popa, u odnosu na ranije albume dominaciju od folka preuzeo je nekonkretni power metal, a u suštini kao da se pokušava povezati dvije bendovske osobnosti – epsko-jurišnu i zabavljačku.

I tu se poprilično puno toga omaklo. Album niti je borbeni, a niti epski kako treba, niti pak je zabavljački kakvu ima tendenciju i u pravom smislu je disidentski u odnosu na ostala Turisasova izdanja. Sve to skupa više odaje dojam kao da je nešto nasloženo na jednu gomilu, nego kao pomno planirano, idejno bogato i duboko osmišljeno umjetničko djelo, pa stoga ni ne čudi što album ima tako ‘maštoviti’ naziv. Vokalni dio albuma najbolje je što se može čuti, Nygard je u solističkim izvedbama uglavnom okrenut clean izvedbama, no niti growlovi nisu zapostavljeni i oni daju pjesmama na agresivnosti, a nasušno potrebnu epičnost jednim manjim dijelom udahnjuju prateća solo i zborska pjevanja, nadahnuti basevi, te trube i fanfare.

Također, među pozitivne strane treba ubrojiti i klavijature, koje ‘šaraju’ od tipično atmosferski umirujuće položenih, preko progresivnih, sve do neoklasičarskih varijanti, a ima i štogod napetijih interludija s emotivnim akustikama. S druge strane, gitarski riffovi su prehihotavi, naporno jednolični, solodionice također neambiciozne, mekano rockerske, često ‘pojedene’ od strane riffova, a bubnjevi uglavnom impotentni, s jednostavnim pop punk tempom ili duplim bas pedaliranjem i tek pokojim poluozbiljnim prijelazom.

“For Your Own Good” je jedna od hrabrijih pjesama s dramaturškim pianom, kombinacijom čistih i grubih vokala uz nešto back-upova, osvježavajućim neoklasičarskim klavijaturama i ambicioznijim melodijama, a “Ten More Miles” melodična i himnična pjesmica s jurišnim bubnjevima, puno zborskog pjevanja, nešto orkestralija, truba, akustika i dosta jeftinih i očekivanih ritmova. Nešto kao kopija Sonata Arctice je pjesma “Piece by Piece” s najozbiljnijom epskom atmosferom, proširenijim agresivnim vokalima uz stalnu pratnju zbora, te atmosferičnim interludijem u kojeg je umiješana orkestralija, naturalna onomatopeja i elektronika.

“Into The Free” je brži power-folk metal dijelu kojeg kvare traljavi vokali i dosadno šupljikavo bubnjanje, a uzdižu epske trube, zbor i diejlovi agresivnim vokaliam praćeni konkretnijim riffoviam i solažama, a “No Good Story Ever Starts With Drinking Tea” slabašni ‘drinky’ folk/punk brzanac. “Run Bhang-Eater, Run!” je najambicioznija stvar s minimalističkim folk uvodom koji vuče korijene iz romske glazbe, nešto polky ritmova, te jazza, kroz igrarije saksofona, bubnja i basa, emotivno pojačana ženskim uzdisajima i orkestralijama, a energetski s ozbiljnijim riffanjem. “We Ride Together” također spada u mali red ambicioznijih pjesama, koja više, onako u filmskom stilu, kombinira brzu glazbu iz westerna i povijesnih filmova plus značajnije udjele orkestralija, slavljeničkih truba, čistih solo i epskih zborskih pjevanja, a uz dosta brzine, odiše svježinom i vedrinom.

U biti, ta bi vedrina također mogla biti jedna od značajnijih karakteristika ovog albuam, no niti njezini evidentni potencijali nisu u potpunosti materijalizirani. Nedvojbeno je kako je dvotrećinska promjena članova benda u zadnje dvije godine Turisas ‘koštala’ promjene osnovnog i prepoznatljivog, borbenog, energičnog i herojskog sounda. Na stranu to što više nisu borbeni, problem je što nisu niti zabavni. I u skladu s tim, možda bi trebali razmisliti o promjeni make-upa, jer taj njihov trademark veze nema s ovim što sada rade.