Gaga pogodila s rock teškašima

Izgleda da je ‘uspjeh’ njene prijašnje kolekcije s novim pjesmama “Artpop” toliko očarao Lady Gagu da je odlučila da je bolje da tako nešto više nikad ne ponovi.

Stoga je Gaga odlučila pozvati u goste teškaše kao što su Father John Misty, Josh Homme, Beck, Mark Ronson i Florence Welch, pa ako oni ne izvuku situaciju, neće nitko. I bome, pristup se isplatio. “Joanne”, inače posvećena očevoj sestri, Gaginoj teti, stvarno zvuči bolje nego “Artpop”, štoviše, zvuči kao nešto što bi se i inače moglo slušati. Poznavateljima opusa Gaginih pobočnika neće biti teško prepoznati tko je supotpisao koju pjesmu, što pogotovo vrijedi za uvodnu “Diamond Heart” koja bi valjda i na češlju zvučala kao da ju je supotpisao Josh Homme, koji ima prste i na još jednoj pjesmi, “John Wayne“, i tu se također osjeti njegov pečat. Naslovna pjesma je introspektivna country-folk stvar koju je Gaga obogatila s nekoliko elektroničkih trikova za koje je upitno koliko su potrebni. Elektronika i raznorazni dubstep, dancehall i tome slični zahvati su vjerojatno tu da daju dojam kako je ovo ipak ploča od Lady Gage, i kako je gđica Germanotta djeva koja je i dalje vrlo suvremena i u trendu, no osobni je dojam da je Gagi pukao film od stvaranja privida pop-princeze, pop-monstrumčića ili čega već, da bi Gaga prekinula sa svim tim i da bi radije od toga stvarala radije, štajaznam, madrigale, pjevušila ilahije ili prašila stari dobri rock’n’roll.Ono po čemu najviše poznajemo Gagu je i najslabija karika albuma. Recimo, singl “Perfect Illusion” je tako dobra stvar da je ne treba slušati do kraja – već se sve zna nakon prvog refrena, što će se dogoditi do kraja pjesme. Zato countrificirana “Million Reasons” je bolja od ičeg što je Adele pokazala s “25”, što možda i nije neki kompliment, no Gaga u toj pjesmi pokazuje interes i bar malo autentičnosti. Od razvikanijih autora na ovom albumu u Gagin senzibilitet najbolje se uklopio Father John Misty svojim doprinosima.

Za kraj nam je Gaga ostavila poslasticu: eltonovska, klavirska kritika crkvenog zveckanja oružjem “Angel Down” će vjerojatno biti ono što je Massimu Saviću “Krug u žitu”, koncertni moment kada se emocionalnost i uznositost izvođača i publike sjedine u kolektivnu katarzu.

Uz par crnih rupa ovaj je album čisto dobar primjer kako će dobri rock autori uvijek imati posla pa makar im rad bio uneređen s naramkom trendovskih zvukova, i nekonzistentan u senzibilitetu. A Lady Gagi slijedi kompliment što se nije skroz uvukla u ziherašenje, i što je najveći šok ovog albuma solidnost, jednostavnost i srčanost pjesama i vokalne izvedbe – osobine koje su, barem kod potpisnika ovih redaka, uvijek u modi, bez obzira tko ih komponirao.