Frontmenski sindrom

U svakoj karijeri (ne)velikog frontmena dođe vrijeme kada shvati da ne treba matični bend, da mu je lakše bez njega, pa najuri bend i uradi solo ploču koja najčešće podbaci. Imamo novi slučaj: Kele.

Kele Okereke je frontmen vrlo cijenjenih Bloc Party koji su svojim albumima postigli mnogo, ponajviše raznim inovacijama revitalizirajući indie pop-rock scenu k ritmički strganijim obrascima. Njima je to uspijevalo i kao od šale su ispucavali velike albume, pa je na tragu toga i Kele obolio od sindroma frontmena, stavio na led Bloc Party i krenuo u solo vode.

U osnovi, “The Boxer” se ne razlikuje previše od albuma Bloca Partya jer se i na njemu nalazi pregršt elektronike bazirane na rocku, ali solo Kele je ipak više skrenuo ka progresivnijim temama, često se dotičući housea kao osnove skladbe. Time je trebao dobiti na širini i vlastitom zvuku, ali konačni rezultat je ispao kontraproduktivan jer većina skladbi je blijedo napisana, pa cijeli album zvuči kao album između starog indie rock elektroničara i novoprobuđenog ‘hausera’.

Najavni singl “Tenderoni” je najbolji dokaz za to. Vrlo upečatljiv uvod i hibridni riff ubrzo postaju robovi laganog housea sa zamagljenim vokalima koji samo štete atsmoferi pjesme. Eksplozija u refrenu dodatno je uništena falsetiranim vokalnim kreštanjem, pa je ukupan dojam mnogo slabiji nego što bi se očekivalo od jednog toliko cijenjenog mladog autora.

Najbolja skladba na albumu je pjesma “Everything You Wanted” koja je skoro tipična Bloc Partyevska, posebno iz ere njihovog prvijenca “Silent Alarm”. Ako je bio toliko siguran u svoj novi zvuk, teško je shvatiti zašto je odigrao sigurnu kartu poput ove, jer se “Everything You Wanted” potpuno razlikuje od svega drugog na albumu i najbliži je opisu potencijalne singlice koja može nešto napraviti.

Ipak, često smo robovi marketinga i velikih imena koja nam se forsiraju, ali to neće biti slučaj i s “The Boxerom” jer Kele je još uvijek premlad i premalo utjecajan da bi vjerni otočki kritičari ‘pušili’ sve što sklada. S njihove strane ovaj album je primljen mlako, kao da mu daju još vjetra u leđa zbog Bloc Partya, ali budimo realni, solo Kele i nije nešto.

Ponekad je teško vjerovati da se neki ljudi bolje snalaze u bendovima u kojima pišu skoro sve, nego samostalno, ali upravo to se dogodilo ovdje jer kada reprizira zvukove matičnog benda, doslovno ih reprizira u ton, a kada se odmiče od njega, bezglavo vrluda raznim glazbenim pravcima u nadi pronalaska ‘onog pravog’ što ne uspijeva pronaći.

Kada bi “The Boxer” bio prvijenac nepoznatog čovjeka, gotovo sam uvjeren da bi se brzo nakupila prašina na polici gdje stoje njegovi CD-i, a ovako se to još može prodati, iako Kele znao to raditi mnogo, mnogo bolje što su to stvari s ovog albuma. Iskreno, i sam sam očekivao da će Kele hrabrije iskoračiti od Bloca Partya, posebno kada je izjavio da se u potpunosti odrekao gitare, ali njegova nesigurnost se jasno iščitava u nefokusiranosti pjesama koje previše žanrovski balansiraju.