Frontmen Kasabiana bio je u pravu

Kasabian su od početka bili tipični britanski indie rock bend. Svoju glazbu su stvarali pod utjecajem Oasisa, veličanstvenih Primal Scream i The Beatlesa, a u tekstovima se uvijek dodirnu ‘popularnih’ problema poput društveno-političkih zavrzlama, psihičkih problema i propalih ljubavi. Ogrnete li nabrojano blago distorziranim, psihodeličnim gitarama i disco groovom, dobivate formulu čiji je rezultat i njihov posljednji album.

Prošle su tri godine otkad je četvorka snimila “48:13”, a frontmen Serge Pizzorno izjavio je da mu je trebalo samo šest tjedana da napiše album “For Crying Out Loud” kojeg je opisao kao ‘jednostavniji od prethodnih’.

Do srednje ocjene, album su dogurale “Good Fight” i “Comeback Kid”, ali i “Ill Ray (The King)” te “You’re In Love With The Psycho”. Cijeli album ima tipičnu festivalsku vibru i izrazito je plesan (ako ste klinac ili prvi put slušate ovaj bend). Pjesme su većinom upbeat, zanosnih refrena, pulsirajućih bubnjeva i syntha te eksplozivnih gitarskih jamova, no sve to skupa više djeluje ponavljajuće i pomalo uporno, nego kreativno i inspirirajuće.

Kasabian je bio najjači u vrijeme svog prvijenca kad je “Club Foot” palio floorove klubova. “West Ryder Pauper Lunatic Asylum” vratio je fokus na bend iz Leicestera da bi sve kasnije bilo čisto ‘štancanje’ po provjerenoj formuli.

Tanka je granica između dosadnog i jednostavnog, a posljednji Kasabianov album tek blago naginje na stranu potonjeg.