Friška porcija žestokog folka

In Extremo je jedan od bendova čiju mi je muziku jako teško opisati, a razlog je sljedeći. Na gotovo svim mjestima piše da sviraju ‘medieval folk metal’, u čemu ima logike, jer su jedni od energičnijih i žešćih bendova s folk instrumentima, a o snazi gitarističkih riffanja (koje čak ponegdje podsjeća na thrasheriju) i bubnjanja ne treba niti pričati. Takvima ih i ja doživljavam, ali, ipak, ima jedno ‘ali’.

Naime, kada sam prije sedam i pol godina, prilikom njihovog nastupa u Zagrebu, s kolegom Daliborom radio intervju s frontmenom benda Das Letzte Einhorn (Michaelom Rheinom), i kada smo spomenuli riječ ‘metal’, on nam je vrlo jasno i odrješito rekao da In Extremo nije baš nikakav metal bend. ‘Mi sviramo pop rock, baziran na srednjevjekovnoj muzici, a opisujemo događanja na centralnom njemačkom trgu tog vremena gdje se praktički odvijao život’, tako je opisao muziku svog benda.

Priznajem da smo tada obojica ostali i više nego zatečeni, malo nam je i bilo neugodno, no nekako smo preživjeli sve to, samim tim jer se doista radi o jednoj susretljivoj i prijaznoj osobi koja drastično razmimoilaženje njegovih i naših procjena nije zamjerila. Tako nam se učinilo.

Ipak, duboko uvažavajući to što nam je Micha rekao, jer u konačnici, on najbolje zna što i kako radi, i dalje mislim da u muzici In Extrema ima više metala nego rocka, a o pop karakteristikama, barem dublje involviranim, teško je govoriti.

Mada, kako i na koji način bilo tko od nas rezonira muziku In Extrema daleko je manje bitno od činjenice da se radi o bendu s jednim od najboljih live performancea. Od autentično uređenih pozornica, preko spektakularnih pirotehničko/vatrenih efekata, izvrsne svirke na povijesnim glazbalima pa sve do, onog najvažnijeg, kontinuirane količine energije, koja od početka do kraja koncerta ne dozvoljava opuštanje.

Na njihovim je koncertima otprilike kao na Korpiklaanijevima, njih se podsjećam s obzirom da su nam oni nekako najbliskiji ‘folkeraši’, uvijek veselo i rasplesano. Siguran sam da će mnogi ovom bendu opet zamjeriti neinventivnost, ponavljanje ili štogod drugo, ali svi koji su vidjeli više od jednog nastupa, mogu posvjedočiti da je svaki od njih poseban na svoji način. Koliko god da ste upoznati s onim što vas očekuje, dolazak ove sedmorke na pozornicu uvijek sa sobom donese nešto novo, nešto drukčije, nešto pozitivnije nego se očekuje.

Takav je slučaj i na ovom koncertnom albumu, koji, kao i prethodnici, među njima i “Live 2002“, nudi agresivnu, nabrijanu i kontinuirano zanimljivu svirku, od svog prvog, pa do posljednjeg trenutka. S time da bih dodao kako je ovoga puta naglasak na groovy riffovima snažniji nego ranije, a i sveukupni sound dosta je glasniji. Plus naravno, sve već iznijeto, da se ne ponavljam.

Očekivani pogoci iz dosadašnjeg dijela karijere, pogotovo oni s najuspješnijih albuma “Sünder ohne Zügel” (2001.) i “7” (2003.), kao što su “Vollmond“, “Omnia Sol Temperat“, “Wind“, “Ave Maria” ili “Küss mich“, potpomognuti s nekoliko drugih uspješnica, poput “Ai Vis Lo Lop” ili “Poc Vecem“, glavni su oslonac i ovog koncerta.

Naravno, treba istaknuti i repertoar s lanjskog albuma “Sängerkrieg”, s kojeg je odsvirano više od polovine pjesama, među kojima su najbolji dojam ostavile naslovna, pa “Sieben Köche” i “Zauberspruch“. Taj je album bio i povod poduže turneje (koja još i sada traje), u sklopu koje je održan i ovaj koncert, i to 17. prosinca 2008. u Kölnu. Koncert koji je, uz ovo, dvostruko CD izdanje, ‘oživljen’ i na DVD-u zasebno, te na limitiranoj DVD/CD verziji.

Na kojima je, kao i na svim ranijima sve na mjestu, no za kompletan doživljaj In Extrema ipak, kako sam to ranije iznio, treba otići na njihov koncert. I to više puta, jer tek se tada dobije potpuniji dojam o ovom bendu, kojeg su nekada, nije mi baš previše jasno zašto, uspoređivali s Rammsteinom. Valjda je to bio dio marketinške kampanje, no činjenica je da ta dva benda, osim što su iz Berlina, nemaju previše muzičkih poveznica.

Iako nema nekih razlika u odnosu na ranija izdanja tog tipa, ovoga puta ipak niža ocjena iz razloga što su gotovo pa ‘preuzeli’ Dream Theaterov običaj da svaka turneja ‘mora’ biti popraćena audio & vizualnim zapisima, što uopće nije nužno, no ostalih ozbiljnijih primjedbi nemam.