Folk podebljan simfonijama zbog dramaturgije

Kako se sudbina zna poigrati s ljudima, najbolje bi nam mogli reći Daniel Rossen i Fred Nicolaus, budući da ih je spojila na fakultetu, kao cimere u domu gdje su malo po malo shvatili da imaju mnogo toga zajedničkog, prvenstveno u pogledu glazbe, pa su tako zajedno složili bend.

Isprva su se nazvali Whitey On The Moon UK, ali su shvatili da postoji bend sličnog imena s druge strane Amerike, pa su promijenili ime u Department Of Eagles.

Inače, bend postoji od 2001. i postepeno su gradili svoj izričaj na folku pomiješanim s blagom dozom elektronike, a do sad su izdali niz singlica, EP-ova i jedan album još pod starim imenom koji je u međuvremenu više puta reizdan s nizom različitih dodataka, tako da im je “In Ear Park” zapravo drugi album u karijeri.

Zbog zanimljivosti zvuka benda, Daniel Rossen je pozvan u Grizzly Bear gdje je sada jedan od glavnih autora, ali ni u kojem slučaju ne zapostavlja svoj izvorni projekt što se najbolje može vidjeti na ovom albumu koji je vrlo moćan, interesantan i raznolik.

Kao što sam i ranije rekao, glavna okosnica u zvuku benda, pa tako i ovog albuma, jest folk koji je nadograđen nizom atmosferičnih dodataka koji proširuju glazbene kulise, dok u određenim dijelovima podosta eksperimentiraju, te tako dolaze do klasičnih pop formi s nekarakterističnim instrumetarijem.

Vidi se da je Rossenov rukopis vrlo unikatan, jer miješajući različite forme dobiva interesantne pjesme koje odskaču od žanrovski mu sličnih autora. To se dobro može vidjeti u Grizzly Bearu, ali i ovdje, posebno kad zavlada simfonija kroz akustične elemente što čini savršene melodije.

Svaka pjesma je posebna priča za sebe, postepeno se gradi od početnih laganijih momenata, prema središnjici koja biva dinamičnija i bučnija, pa do eksplozivnih krajeva u kojima dominira snaga zvuka i melodije.

Nekoliko pjesama se ističe, a u prvom redu je to pjesma o tinejdžerskoj ljubavi “Teenagers” koja zvuči vrlo nostalgično, kao soundtrack za neki rani film o mladeži prije 50-ak i više godina, s klavirom, gitarom i vokalom izmiksanim kao da ih je radio Devendra Banhart, samo nešto veselije i prpošnije.

Uvodna “In Ear Park” je ‘zaražena virusom’ mnogih žičanih instrumenata s daškom elektroničkih primjesa, “Herring Bone” zvuči kao piano balada u stilu Antonya & The Johnsons, “Classical Records” je vrlo mračne i dramatične atmosfere s jakim bas dionicama i vojničkim koračanjem koje pojačava tamu pjesme, dok se pravo finale osjeća u predzadnjoj, najdužoj, “Floating On The Lehigh” koja nekoliko puta mijenja zvučnu kulisu, od tihe prema bučnoj i obrnuto.

Ne znam kako Rossen gleda na svoje bendove, kojeg smatra glavnim, a kojeg kao side-projekt, ali u svakom slučaju oba benda, i Department Of Eagles i Grizzly Bear, su zanimljivi i nekarakteristični s nizom ideja koje valja staviti na papir, uglazbiti ih i izdati, iako često dolazi do preklapanja glavnih utjecaja, makar su Department Of Eagles manje skloni čistoj psihodeliji od Grizzly Beara.

U tom pogledu, “In Ear Park” je zanimljivo štivo koje će oduševiti fanove Grizzly Beara, posebno ako su, kao i ja, bilo pomalo razočarani njihovim posljednjim albumom “Yellow House“, ali ima tu još mnogo mjesta za napredak, ponajviše u konstantnosti, jer nakon jedne odlične pjesme dolazi nešto slabija i monotonija, pa opet bolja…