Foals se nisu utopili u masi istih, ipak oni znaju svoj zanat

Dečki iz Oxforda pomno rade na svim svojim albumima. Na svakom je primjetan pažljivi pristup konceptu i tematici koja ga tvori pa tako i na četvrtom “What Went Down“.

Hvaljeni od kritike, uspjeli su se iskristalizirati u respektabilan indie rock bend i nisu se utopili u masi istih, nego su svom zvuku dodali razne silnice i nijanse kako bi stvorili svoj jedinstveni pečat koji uvijek iznova privlači. “Antidotes” je bio jedan kvalitetan debitantski uradak koji ih je lansirao na vrhove ljestvica i upravo na ovaj album podsjeća posljednji.Gitare su u prvom planu, suptilni riffovi i prekrasan vokal Yannisa Philippakisa koji nosi album. Najviše podsjeća na Billya McCarthya iz Augustinesa po sentimentu i iznošenju pjesama. Čak se može reći da je “What Went Down” jako blizak drugom albumu Augustinesa, pa i onom prvom Pele. Alternativni rock s notama art rocka i post-rocka pa čak i pomalo bluesa dobar je recept u slučaju oba benda, no Foals su puno popularniji u konačnici, iako ne nužno i kvalitetniji od Augustinesa.Na ovom albumu ima dosta dance elemenata kao i baroknog popa The Decemberistsa, pogotovo uvodnoj “What Went Down” gdje su se poigrali s math rockom, kako su radili na “Holy Fire“. Prekrasna balada “Give it All” jedna je od najljepših pjesama koje je bend napravio. Nježna, sjetna, ali prodorna pravi je biser ovog albuma.

Takovog tona je i “London Thunder“, možda i najuspjelija stvar na albumu u kojoj je vokal najizraženiji i najprivlačniji. Dosta pjesama je laganijeg tona, no s tom eksperimentalnom podlogom koja isijava iz većine njih. Baladni ton je pun pogodak, ali dobro je da ima i malo žešćih stvari poput “Albatrossa“.

U konačnici, Foals nisu razočarali, dapače, ostali su dosljedni. Iako nije njihovo najbolje ostvarenje jer teško će biti dostići kvalitetu “Antidotesa”, ovaj album je sasvim pristojan uradak kojim će zadržati svoje mjesto u krugu zanimljivijih indie rock bendova.