Florence zna kako ostati zadovoljni, ali ne i oduševljeni

Malo tko uspije takvim intenzitetom zadržati pozornost glazbene industrije i publike kao Florence Welch.

Dugo je iščekivan treći album i mnogo je nade položeno u njega. No, jesu li očekivanja ispunjena? Dvoznačno možemo odgovoriti na to pitanje: nije potpuno razočaranje, ali moglo je to biti mnogo bolje. Iskorak nije napravljen, nema većih grešaka, sve je to još uvijek zanimljivo, ali ipak ne toliko dobro kao prva dva albuma.“How Big, How Blue, How Beautiful” samo je naziv albuma, a ne i opis njegovog sadržaja. Nije to toliko veliko i lijepo, prije bi se moglo reći da je prosječno i predvidljivo. Teško se odlučiti za velike promjene kad stvarate glazbu jer to nosi rizik s kojim se rijetki mogu nositi. Nećemo reći da Florence + The Machine živi na staroj slavi, no nakon preslušavanja ovog albuma shvatite da taj zvuk koji ih je činio hvaljenima nije dovoljan. Trebalo je tu više spremnosti na nešto novo da se uhvati korak s drugima, na primjer sa Siom, na koju najviše podsjeća ovaj album, ali koja je ipak napravila puno bolju stvar.Pjesme su i dalje su jako privlačne na prvo slušanje, no nakon što ih odvrtite više puta shvatite da je ta privlačnost samo površinska te da nemaju kapacitet da vas zadrže i da potraju. Indie pop koji je glavni podtekst više je pop, nego indie i većina je pjesama na tom tragu – pop balade s pjevnim refrenima i jednostavnim tekstovima. Ima tu i duha ’80-ih, kao i synth dionica, elektronike, no prevladava čisti pop zvuk, koji je izraženiji nego na prošlim albumima.

Što se tiče tekstova, nisu toliko metaforični i zakučasti kao prije, nego su prilično banalni, pogotovo kad je riječ o ljubavnoj tematici, kao na primjer u “What Kind Of Man“: “And with one kiss you inspired a fire of devotion that lasted 20 years, What kind of men loves like this“. Nema tu traženja nekog dubljeg značenja, sve je transparentno i ogoljeno. Ali, zanimljiva je tema dvojništva koja se proteže u tekstovima i koja je vidljiva u videospotovima. To se može istaknuti kao jako pozitivan i domišljat način da obogatite cijelu priču i projekt.

Ova stvar je jedna od boljih i bila je prvi singl s albuma, a ostale su prilično slične njoj, ali ne toliko izražajne.

“Ship To Wreck” otvara album i nakon nje očekujete eksploziju dobrih stvari jer je najbolja s albuma, no nakon nje se sve razvodnjava u ponavljajući ton pop balada. I tekstualno je ovo najzanimljivija numera, lijepa u svojoj jednostavnosti: “And oh my love remind me, what was it that I said? I can’t help but pull the earth around me, to make my bed, And oh my love remind me, what was it that I did? Did I drink too much? Am I losing touch? Did I build this ship to wreck?” Ako će nešto obilježiti album, onda su to ovi stihovi.

U “Delilah” čujemo samosvjesnu Florence u svom najboljem izdanju – numera s izravnom referencom na ples i ženu koja zna što želi.

Ove tri stvari se izdvajaju kao najimpresivnije, ostalo je dosta mlako i neinspirativno. Ono što čini ljepotu albuma su bonus stvari, posebice “Which Witch” koja je definitivno trebala biti single uvršten na album jer je prava pop poslastica. Tu je i “Make Up Your Mind“, simpatična i iskričava, ali ujedno ironična i izravna.

S ovim su albumom Florence + The Machine pokazali zašto su toliko hvaljeni i zadržali su svoje mjesto na vrhu. Iako je prosječan, “How Big, How Blue, How Beautiful” će zadržati postojeće fanove i kritičare zadovoljnima jer je bilo jako malo intervencija u zvuk i sadržaj.

Nije album za pamćenje, ali može poslužiti kao zabava i odmor kojeg ćete preslušati jednom i ostati zadovoljni, ali ne i oduševljeni.