First Aid Kit: Mozaik intimnih i glazbenih ruševina

Četiri godine nakon hvaljenoga albuma “Stay Gold” švedski duo First Aid Kit ima četvrti album. “Ruins” dolazi nakon raznih previranja kako na intimnom planu, tako i na poslovnom. Klara i Johanna Söderberg stvaraju glazbu i nastupaju od svojih tinejdžerskih dana. Izloženost glazbenom svijetu, pozornicama i javnosti nije bilo lako podnijeti, no duo se uspješno nosio s izazovima, u isto vrijeme stvarajući kvalitetne albume i zanimljive glazbene suradnje.

Aktualni je album producirao Tucker Martine, poznat po radu s glazbenicima poput Neko Case, The Decemberists, My Morning Jacket, Laure Veirs i Sufjana Stevensa. Folk koji njeguju First Aid Kit i dosad je naginjao countryju, a ni same sestre nisu krile svoju ljubav prema tom žanru. Na “Ruins” su otišle najdalje u tom smjeru dosad.

Ako je dosad njihov pristup countryju bio stidljiv i nedovoljno hrabar, na ovom albumu pokazale su odvažnost i spremnost na promjene u stilu i zvuku. Stoga se ne čini neopravdano povezati naziv albuma s istraživanjem ostavštine tradicijske i roots glazbe ili, grublje rečeno, ruševina koje su od nje ostale. Interpretacija tradicije iz pozicije svoga vremena težak je zadatak, no “Ruins” zvuči jednako arhaično kao i moderno i svježe.

Ruševine su, također, i one intimne, osobne i životne, a njih je još teže tumačiti i učiniti smislenima. Iskustvo koje su Klara i Johanna stekle, s obzirom na činjenicu da su prilično mlade ušle u glazbeni svijet, dovoljno je bogato da se može reći da je ovo njihov najzreliji i najozbiljniji album dosad. Iz svake pjesme progovaraju životnost i iskrenost, kao i čudna rezigniranost  i melankolija. “Ruins” je teži album od ranijih izdanja, oštriji, grublji i direktniji.

“Rebel Heart” prva je stvar s albuma i kao da sestre nisu mogle čekati, nego odmah pokazati kakav će biti album. Ova numera svojim intenzitetom i emocijom koju nosi pokazuje zrelost koju je duo postigao. Privlačna melankolija kojom numera počinje polako prerasta u drski i buntovni obračun sa sobom i drugima, koji pak više krije očaj negoli hrabrost. Nakon emotivnog uvoda, album donosi country zvuk, i to na pjesmi (“It’s a Shame”) koja je kritika Los Angelesa i svega što taj grad simbolizira. “Postcard” ide korak dalje pa zvuči kao honky tonk numera u kojoj su se Klara i Johanna jako dobro snašle. Nakon takvih pjesama, koje djeluju radosno, “My Wild Sweet Love” opet vraća priču u tamnije tonove, i tekstom i zvukom.

“Distant Star” neodoljivo podsjeća na Neko Case, štoviše, kao da je zalutala s nekog njenoga albuma, što je svakako bila nespretna producentska intervencija.

Dvije posljednje numere na albumu ujedno su i najteže i najiskrenije. “Hem of Her Dress” zvuči kao klasična country numera, s jednostavnim motivima, lamentacijama te ujedno tužnim i prkosnim vokalom.

Each and every breath we take / a step towards death. U First Aid Kit pjesmarici vjerojatno nije bilo mračnijega i težega stiha. “Nothing Has to Be True” sumorna je i tužna numera, svojevrsno oplakivanje životnih promašaja, stranputica i kritičnih trenutaka. Kada album završi na ovakav način, on doista opravda priču koja ga je oblikovala i poruku koju želi poslati. Iskrenost, snaga i direktnost ovoga albuma, uz kvalitetu koju First Aid Kit neupitno imaju, postavlja Klari i Johanni nove izazove, a to je uvijek dobra stvar.