Finoća i ugoda progresivnog rocka

Godinu koja prethodi onoj kada će Kaipa proslaviti 40 godina otkako je osnovana kao Ura Kaipa, obilježio je novi studijski album, jedanaesti u sve to vrijeme, no znamo li da ga dva desetljeća nije bilo na sceni, još ih je i dosta ‘proizveo’.

Ako mu je titulu najpoznatijeg švedskog progresivnog rock benda
‘preoteo’ The Flower Kings, onu najstarijeg nitko mu ne može. I jednog
od najzanimljivijih, što je dokazao i pokazao i na ovom albumu.Kaipa i dalje na iznimno zanimljiv, sofisticiran, zarazan i neodoljiv način miksa progresivni rock s folkom, popom, pokatkad i renesansnim ugođajem, koji zvuči nadasve veselo, optimistično, ponekad i ponegdje i mekano, ali svugdje izuzetno slušljivo. To su osnovne karakteristike albuma “Vittjar“, raskošnog djela prebogatog lijepim, izrazito ugodnim i raspuštenim melodijama.

Usprkos tome što postoji nekoliko dugih pjesama, i one su u najvećim dijelovima opuštajuće, ne naziru im se neka posebna ograničenja, vrlo su širokih i opsežnih kompozicijskih formi, kompleksne, zahtjevne, ali opet ne i komplicirane. Instrumentalne izvedbe su svježe, poletne, zanimljive i univerzalnih izražajnih karaktera, svi se instrumenti izmjenjuju u glavnim ulogama, najviše gitare, Hansovi i Patrikovi vokali, iako (polu)zapovjednih karaktera, pozitivnih su raspoloženja, a Aleenini su djevojačko nježni i sanjarsko nevini.

Klavijature održavaju pozitivnu atmosferu, skupa s violinama, frulama i zviždaljkama unose dah srednjeg vijeka, a od ritam sekcija više su eksponirani basevi, a manje bubnjevi. Folk rock instrumental “First Distraction” najavljuje album koji predstavlja “Lightblue and Green“, stvar koja kombinira žešće riffove, akustike, violinu, flautu, nešto malo orkestralija, gitarsko tehniciranje u središnjem dijelu i miks muškog i ženskog pjevanja. “Our Silent Ballroom Band” u svoje 22 minute nudi pregršt zvukova i suzvučja, uglavnom je laganih do srednje brzih ritmova, s puno melodija, plutajuće-plovećim klavijaturama, nježnim ženskim i jedva grubim muškim vokalima, razigranim bas dijelovima koji upućuju na jazz, izmjene renesansnog i modernog ugođaja, gušće, ali jednostavne gitare, i usprkos svom trajanju ima tečnost i u nijednom momentu ne zapada u monotoniju. Lijepo za slušati.

“Vittjar” ima puno sporog ritma, predvodi je violina, pomaže mirniji solo i otpjevana je na švedskom, “Treasure-House” je pijevno-plesna pjesmica s reggae uporištem, a “A Universe of Tinyness” pjesma srednjeg ritma s punim angažmanom akustika, ženskog pjevanja i violina, čiji sound naginje i ka orkestralnom, dok im se prema kraju pridružuje žešći i gušći gitarski riff. “The Crowned Hillsides” je deset i pol minuta duga pjesma koja kombinira spore i srednje ritmove, s uvodnim folkerskim melodijama, izmjenama ugodnih muško/ženskih pjevanja i dosta nježnim instrumentalijama.

Ovaj bismo album mogli nazvati atipično tipičnim progresivnim rock djelom, iz razloga što se s tim stilom baš i ne povezuju karakteristike tipa ‘ugodno’, ‘veselo’ ili ‘opušteno’, već one kao što su ‘psihodelično’, ‘melankolično’ i slično. No u suštini, itekako je pravi predstavnik subžanra kojeg predstavlja, a to što je više vedrije naravi nema nikakve veze. Pozitiviteta danas ionako kronično nedostaje pa mu to, u konačnici, kod dijela konzumenata može donijeti više pluseva nego minusa.