Fini ambijentalni soundtrack

Vlado Simčić Vava a.k.a gitarist neprežaljenog Laufera oglasio se novim studijskim materijalom objedinjenim albumom “Juke Joint”.

Uz Vavine studijske uratke lako je, barem autoru ovih redaka, prežaliti Laufer. Ok, nema tu ama baš nikakvih stilskih preklapanja pa se u Vavinoj solo karijeri ne nazire, ako je ikomu do toga, nadomjestak za taj izvrsni ugasli riječki bend. No, dok ima stila i dok ima svirke, nema razloga za ikakvim žaljenjima. A Vava ima i stila i pregršt ideja itekako vrijednih pažnje. Njegov novi album to i dokazuje i sigurno je jedno od boljih izdanja koje će se ove godine na domaćem terenu dogoditi.Dakle, o čemu se ovdje radi? “Juke Joint” je Vavin peti samostalni uradak, ako u konačnu cifru ne uračunamo dva izdanja njegova post-lauferskog benda Mone. Stilski, album nastavlja tradiciju autorskih instrumentalnih ambijentalnih izdanja. Kroz osam naslova proteže se fina tekstura melankolije post-bluesa (ako takvo što postoji), a sve se teme suptilno i ugodno stapaju i na neki način gotovo međusobno i prožimaju. Tako se lako može steći dojam da se cijelo vrijeme sluša jedan glazbeni komad ili možda preciznije – ambijentalni soundtrack.

Dinamikom iskaču “Alone Blues“, “Went Away” koja se dotiče i rocka, te završni neodoljivi valcer “My Heart“. Doduše iskakanje bi u ovom slučaju bila jaka riječ pa tako navedeni naslovi samo vješto razbijaju moguću monotoniju bez najmanjeg narušavanja ugođaja.

Najjača strana “Juke Jointa” je posjedovanje dubine. Vavin istraživački rad na temu nedokučivog zvukovlja obavljen je više nego uspješno. Molske twang gitare s dosta reverba i/ili delaya, ponešto akustičnih gitara, nešto malo syntha i još manje ritam sekcije učinili su soundscape “Juke Jointa” izuzetno spektralnim i moćnim. Izvedba je minimalistička ali itekako s visokim učinkom. Filozofija manje je više još se jednom pokazala kao pun pogodak i ona ovdje, dakako, nije u službi kamuflaže manjka kompetentnosti.

Album je iznimno vizualan tj. doslovno tjera maštu u pogon. Doduše dizajn western logotipa i unutarnji artwork albuma djeluju sugestivno po pitanju doživljavanja Vavine muzike pa je tako odzvanjajuće gitare lako primjerice povezati s opustošenom zemljom i lutanjima nepreglednim ogoljelim prostorima, u manirama usamljenih jahača iz western klasika. No ipak, sasvim je sigurno da bi svatko vrlo lako mogao doslovno utonuti u ovaj ekpresivni album, opuštajući se uz prazne misli ili otkrivajući jedinstvene imaginarne prostore. On tome, prije svega, sigurno i služi.

I baš zato, sam naziv albuma nije mogao bolje biti odabran.