Feniks se opet uzdignuo iz pepela

Vjerojatno najvažniji album u karijeri švicarskih hard rockera Gotthard njihovo je deseto izdanje ”Firebirth”, a razlog je i više nego jasan.

Prvi je to album s novim pjevačem Nicom Maederom, koji je zamijenio tragično preminulog dugogodišnjeg frontmena Stevea Leeja.

I u tom je segmentu Gotthard i više nego položio ispit, s obzirom da je pronašao osobu čiji glas poprilično sliči Steveovom. Osim što se podudaraju u boji, i u načinu pjevanja su bliski, pa tako i Nic ima visok postotak proživljavanja intonacija i pjeva iznimno emocionalno.A emocionalan je i cijeli album, što i ne čudi s obzirom na okolnosti u kojima je nastajao. No je li baš u potpunosti uspio uzdići bend iz pepela, što jest uspjelo mitskoj ptici Feniks, a na što sugerira i cover? Dijelom da, dijelom i ne. Naime, album je tipičan gotthardovski, s mnogo emocija, djeluje iskreno, čvrst je, s hard rock korijenima, zaraznim pop-rock melodijama, čvrstim gitarama s masivnim riffovima i ozbiljnim, heavyu naklonjenim solažama, kompaktnim ritam sekcijama, blagim klavijaturama koje (p)održavaju atmosferu i dosta, u najmanju ruku, sivim ugođajem.

Koncepcijski, album sadrži iskrenim emocijama nabijene balade, čvršće rock i hard rock numere, te sladunjavije pop-rock pjesmice, kristalno je isproduciran, baš kako je to bilo i u prošlosti. No negdje oko sredine kao da upada u klopku jednoličnosti, dosade, razvodnjenosti, koju pokušava izvući premliječnim, groznim amerikaniziranim soundom pop melodija s uporištem u Bon Joviju, što na momente zvuči očajno monotono i neozbiljno, pa je sreća da je gitarski rad izgrađen od čvrstih materijala i, koliko-toliko ipak uspije album izvući i u tom dijelu.

Poluozbiljna rock pjesma je srednjeritmična “Starlight“, čvršći, srednjem ritmu naklonjeniji rock i hard naslovi u kojima gitare ispucavaju svu svoju moć su “Fight” (značajan utjecaja basa), “The Story’s Over” i najsirovija među njima “I Can“. Balade s najviše sjete, čak i bola su “Remember It’s Me” i “Where Are You” (posvećena Steveu), a bez loše, blago rečeno, poskočice “Yippie Aye Yay” s utjecajima očaja od Bon Jovijevih eksperimenata s countryem, jeftinih pop-rokića “Sine” i “Right On” album bi mnogo bolje zvučao i ne bi bio uskraćen ama baš ni za što. Osim možda za desetak minuta trajanja. Što nije i ne bi bila tragedija, jer ih sve skupa ima 50.

Teško je reći je li na ovaj album Steve Lee ponosan, no velika je vjerojatnost da je, u najmanju ruku, zadovoljan. Možda bi i s njim zvučao ovako, možda bolje, možda lošije, ali to, nažalost, nikada nećemo saznati. No publika i fanovi zasigurno bi trebali biti zadovoljni, jer ovo je ipak u svom najvećem dijelu Gotthard na kakvog su naučili i nema sumnje da se bend, koji je prodao preko tri milijuna albuma i koji je u svojoj zemlji svetinja, uzdigao iznad svoje nesreće, najveće tragedije koja ga je zadesila i da uz “Firebirth” ima potencijal da nastavi putem uspjeha.