Fantastični gitarski rad u borbi s pjesmama

Za nekog tko je tako dugo i tako stalno na muzičkoj sceni, zvuči pomalo iznenađujuće da je ovogodišnja kolekcija 10 pjesama “Seir” prvi album autorskog materijala Stefanovskog u posljednjih desetak godina, ali tako je!

Vlatko Stefanovski je čovjek posvećen muzici, čovjek koji se izražava gitarom, dakle, ako ga netko želi pitati kako se osjeća u određenom trenutku, vjerojatno će se bolje izraziti nekom gitarističkom solo dionicom nego rečenicom. Tako zvuči i “Seir” – album konstantnog fantastičnog gitarskog rada i pjesama svakakve kvalitete, od prelijepe “Deca na sonceto” preko više nego solidnih “Fokusiram i zumiram” te “Hotela Blues” do izrazito kilavog otvaranja albuma, pjesme “Superheroi”, kojoj ne pomaže ni recital velikog Rade Šerbedžije.

Osim “Superheroia” (koja zvuči poput pjesme napisane na formulu), neuralgične točke “Seira” su “Guitar Tzar” i “Love For All”, koje su jednostavno loše pjesme s lijepim gitarističkim dionicama u kojima Stefanovski ne kaže baš ništa što nismo čuli prije, nadahnutije i dojmljivije. Pjesme idu, zvuče kao da su napisane pod prisilom, ali zato nježne fluidne note odsvirane na gitari samo vrludaju poput proljetnih leptira. Vokali na žešćim pjesmama su manje uvjerljivi, kao da su snimljeni ‘tehnički’ te ostavljeni nedorađeni.“Seir” je prvenstveno staromodan album, koji pokazuje njegovog autora s nagnućima prema Steely Danu, Weather Reportu i albumu “Kao kakao” matične mu grupe Leb i sol. Album koristi karakteristične jazz-rock i hard rock akcente koji u nekim slučajevima ispadnu grdi klišeji (gore spomenuti trio slabih pjesama), a u bolji slučajevima vrlo lijepi komadi muzike.

Od gore navedenog recepta najviše odstupa zaključna “Deca na sonceto” koja podcrtana gudačima, usnom harmonikom, briljantnim gitarističkim radom (nije suvišno spomenuti), te primjereno mekim i toplim vokalom daje pjesmu koja navlači osmijeh na lice.

Kod Stefanovskog pravi povratak u punu autorsku formu tek predstoji. “Seir” nije najbolja ploča u bogatoj zbirci Vlatka Stefanovskog, ali nije baš niti podbačaj – dojam je da je pauza u autorskom radu ipak malo ulijenila Stefanovskog kao stvaratelja pjesama.