Evolucijski napredak

Četrnaest mjeseci nakon izlaska debija “21st Century Killing Machine“, Johan Lindstrand, pjevač rasformiranih švedskih death/thrash legendi The Crown, sa svojom je novom ekipom okupljenom pod vrlo zanimljivim imenom One Man Army And The Undead Quartet, objavio drugi studijski album.

Iako je u svojoj bazi “Error In Evolution” nalik na prijašnje materijale, on se u nekim dijelovima ipak razlikuje. Po mojim je dojmovima najevidentnija razlika u brzini pjesama, a usto su i nekoliko razina melodičnije. Što bi trebalo značiti da se materijal malo primaknuo melodičnom death metalu, iako i dalje dominiraju death i thrash dijelovi. Čak bih rekao i da su vokali puno moćniji, guturalniji, odnosno još ‘deatherskiji’.

Također, kad sam spomenuo višu razinu melodija, to se u prvom dijelu odnosi na agresivne, super jake gitarističke dijelove, u kojima dominiraju thrash/heavy riffovi, a novost je i veliki broj solo dionica, koje se nalaze unutar strukture svake pjesme.

Ritam sekcije su prilagođene žanrovskom okruženju, pa tako recimo, bubnjevi prate događanja oko njih i izvedbe im se kreću od klasičnih metalnih, preko hard rockerskih, pa do odmjerenog, nikada pretjeranog ‘pedaliranja’. U tom mi se dijelu, mislim ritmičnom, uloga baseva učinila nešto slabijom, i ako bih nešto mijenjao, onda je to svakako njihov snažniji angažman.

Prva pjesma “Mine For The Taking” specifičan je OMAATUQ naslov, sa svim navedenim karakteristikama, a slična joj je i “Knights In Satan’s Service“, koja se razlikuje u ritmičkim prijelazima iz brze u srednje, a i sadrži nešto veći broj solaža. S obzirom na svoju povijest i izvorni oblik, očekivano najmelodičnija pjesma je “He’s Back (The Man Behind The Mask)“, inače cover Alice Coopera.

Jedna od najboljih pjesama je “The Sun Never Shines“, koja počinje u baladnom heavy ritmu, nakon čega postepeno ubrzava, a izvrsne su izmjene i dopune gitarističkih ritam i solo dijelova, te vrhunsko Johanovo pjevanje, koje me u ovoj pjesmi najviše podsjeća na ono iz The Crowna.

A kako se album približava kraju, točnije ulazom u posljednje tri pjesme, sve se više čuju melodic death metal utjecaji, s jako puno catchy melodija, gutural i clean pjevanja, manjih klavijaturističkih dijelova i standardno utjecajnih heavy solaža. Nešto u stilu miksa The Crown i Gardenianovih albuma s prijelaza stoljeća, koji su ostavili itekako snažan trag na švedskoj, ali i široj metalnoj sceni.

S takvim karakteristikama teško se za ovaj album može reći da nije ispunio očekivanja, bez obzira što se stječe dojam da nekim pjesmama možda nedostaje malo više događanja. Meni se čini da nimalo ne zaostaje za svojim prethodnikom, što ne iznenađuje. Ipak je Johan dugi period prije osnivanja ovog, proveo u velikom bendu, i iskustvo sakupljeno ranije ovdje je akumulirano na najbolji mogući način.