Evokacija i metamorfoza

Karizmatični radoholičar Mark Lanegan, uz čije se ime već dvadesetak godina konstantno vuče žanrovska oznaka grunge (neovisno čak i o suradnji s Isobel Campbell ili sa Soulsaversima, između brojnih drugih), opet iznenađuje.

Za mnogobrojne kritičare i slušatelje sedmi studijski uradak u
Laneganovoj samostalnoj karijeri, inače objavljen u veljači (nepunih
osam godina nakon izlaska “Bubbleguma“), već se nalazi u konkurenciji za
najbolji album u 2012. godini.Jedan od razloga sasvim sigurno izvire iz stvaranja efekta začudnosti; točnije, “Blues Funeral” izaziva neočekivana zvukovna strujanja unutar ranije iscrtanih granica. No, zar markantni glazbenik ‘ekspresivnog blues rock baritona’ nije to često činio i na prethodnim radovima, zapitat će se neki. Odgovor je, naravno, afirmativan; nerijetko su upravo tek naizgled nonšalantna traganja za suglasjem (diljem žanrovskih krajolika, među kolegama glazbenicima ili tijekom gradnje vlastitog rukopisa) rezultirala antologijskim kombinacijama.Čini se stoga da tu implicitnu formulu raznovrsnog Laneganovog stvaralaštva bez pretjerivanja možemo označiti kao uobičajeno istraživanje s rizikom nepredvidljivog ishoda, gdje se iza dotičnog rizika, iza ponavljanja, iza profesionalnih i intimnih barijera (ili sa i bez krinke ‘autor’) gotovo uvijek krije jedinstveno estetsko iskustvo. Ta katkada čudnovata, katkada iritantna prepoznatljivost nije znak manjka inspiracije, kreativnosti ili zadovoljenja masovnih kriterija, nego uvijek iznova postupak ispunjavanja umjetničkih/glazbenih ambicija kroz pronalaženje i istraživanje drugih mogućnosti.“Blues Funeral” očito nije posljednja riječ Marka Lanegana o unutarnjim borbama, žiletima, krvi, obješenicima, kaosu, ovisnosti, depresiji, oslobođenju, alkoholu i obračunu s ostalim ‘avetima bluesa’. Sa simboličnim pogrebom bluesa ne nastupa novo razdoblje bezbrižnosti, nego novi ciklus suživota s bluesom. Ne radi se o vraćanju krivnje ili bijesa, ni o nasilnom zatomljivanju bluesa, ali isto tako nije moguće ni konačno iscjeljenje.

Ironija i vrsta umjerene rezignacije vode ga prema zalječenju, prihvaćanju, mogućnosti kontrole, izvjesnom prijateljevanju i glazbenoj sublimaciji/’sahrani’ bluesa, budući da su blues i Mark Lanegan neraskidivo vezani; osjećaj bluesa i iskustvo bluesa ovdje ga prate kao sjena (konstruktivna i kreativna, dakako). Osim okorjelih Laneganovih obožavatelja, “Blues Funeral” naprosto će regrutirati i usputne, slučajne ili tek radoznale slušatelje.

Odmak od svojevrsnog akustičnog modusa karakterističnog za rano Laneganovo stvaralaštvo te zaokret prema slojevitim aranžmanima različitih žanrovskih obrazaca čine osnovne strukturne funkcije “Blues Funerala”, dakako, uz spomenutu dozu prepoznatljivosti koja istovremeno funkcionira na tekstualnoj i glazbenoj razini, a kroz proces evokacije i metamorfoze. Kroz dvanaest pjesama odvija se tekstualna evokacija već ranije problematiziranog imaginarija u Laneganovoj karijeri (motivi kao što su ožiljci, užad, vlakovi, sjećanja, suze, fantazme, oružje, junky, nada, gubitak, dim, viski, itd.), ali i evokacija heterogenih glazbenih utjecaja. Nadalje, usporedno opisanoj metamorfozi bluesa odvija se i metamorfoza Laneganovog glazbenog izraza, iako naposljetku dominira blues rock atmosfera.

Laneganov rukopis često nastanjuje introspektivni spoj ‘nadrealističkog opisa’ i uobičajenih tropa americane općenito, što može izazvati nerazumljivost, nelogičnost i zadubljenost u besmisao, no iza kriptiranih stihova ipak (barem u većini slučajeva) nailazimo na bezvremensku poetičnost bluesa. Drugim riječima, stihovi “Blues Funerala” neodoljivo bude sjećanja na poeziju Jima Morrisona, te kaleidoskopsko izmjenjivanje misli između Nicka Cavea i Toma Waitsa.

Glazbena razina evocira supotpis brojnih kolega glazbenika i suradnika iz Laneganove dugogodišnje karijere (Alain Johannes, Jack Irons, Aldo Struyf, Josh Homme, Chris Goss, Greg Dulli, David Catching, itd.), ali okuplja i vintage synthove, melankolične elektro-pop, post-punk refleksije nadahnute, primjerice, albumom “Closer” Joy Divisiona (Lanegan to osobno naglašava u intervjuima), što svjedoči o snalažljivoj i uspjeloj istraživačkoj metamorfozi, reinvenciji karakterističnog unplugged zvuka s prethodnih albuma.

“The Gravedigger’s Song” nameće autoritativni ritam bas linije i najavljuje dominantnu atmosferu cjelokupnog albuma, a Laneganov vokal ujedno zastrašuje i zavodi s umetnutim stihovima na francuskom jeziku. “Bleeding Muddy Water”, “St. Louis Elegy” i “Phantasmagoria Blues” čine zvukovno dosljednu blues okosnicu albuma, dok “Leviathan” kao pogrebna himna priziva blues rock dionicu klavijatura tipičnu za The Doorse.

Niz potencijalnih hitova čine “Gray Goes Black“, elektro-pop verzija s asocijacijama na “Paint It Black” The Rolling Stonesa, disco-pop-rock “Ode to Sad Disco“, “Quiver Syndrome“, laneganovska interpretacija kombinacije “Bohemian Like You” The Dandy Warholsa s “Crush” Willard Grant Conspiracya, te electro-rock mješavina “Harborview Hospital“, gdje se čini kao da zaraznu gitarsku dionicu svira The Edge.

Na “Riot in My House“, s druge strane, doista gostuje Josh Homme. “Deep Black Vanishing Train” donosi umjerenu verziju americane, a zaključna “Tiny Grain of Truth” uvodi post-punk atmosferu s naglaskom na space distorzije.