Evidentna prosječnost

Mora li se bend koji dolazi iz Italije i u svojoj formaciji ima ženske i muške vokale nužno usporediti s Lacuna Coil? Ne. Naravno da ne. Dokaz tome je i Chaoswave, koji, bez obzira što mu je to, valjda, glavni adut press materijala, osim po tome što ima pjevača i pjevačicu i što dolazi iz Italije, nema baš niti jednu drugu ozbiljnu podudarnost s poznatijim sunarodnjacima.

K tome, ako ih baš i u potpunosti ‘talijaniziramo’, i tu ima bitnih razlika, obzirom da je Chaoswave s odvojenog, otočnog (Cagliari, Sardinija, ne računamo li danskog gitaristu Henrik ‘Guf’ Rangstrup (Sinphonia)), a Lacuna Coil sa sjevernog (Milano, Lombardia) dijela Italije.

Sličnosti pogotovo nema u onoj najvažnijoj, muzičkoj formi onoga što rade ova dva benda. Stoga Lacunu Coil nećemo više spominjati, a na ovaj poduži uvod odlučio sam se iz razloga da svi koji vide usporedbe ta dva benda na bilo kojem mjestu, ne ‘nasjednu’ na njih.

Prije bih rekao da je ovo amerikaniziraniji, moderan crossover metal, koji u sebi križa alternativne, thrash, heavy, power i progresivne ideje. Ne na odveć zanimljiv, ne pretjerano dobar i skoro pa dosadan način. U svom generalnom presjeku, ovaj album više djeluje kao neko probno, nego ozbiljno ostvarenje.

Istina, zanimljivo je čuti prog heavy metal sound ispunjen atmosferičnim vokalnim duetima ili solo izvedbama, pa pokoji čvršći, uglavnom srednje brzi groove riff, melodične refrene, no sve je ovdje u kompletu pomalo predvidljivo, nedorečeno i sklepano, poput, recimo dosta mlakih solo dijelova. Stvar ne izvlači niti mračnija, apokaliptičnija atmosfera, jedan od segmenata koji mi se nekako ne uklapa u potpunosti i čije bismo izvore možda mogli pronaći u Meshuggah ili, kad sam ga baš ovih dana poslušao, Madder Mortemovim idejama.

Problematično je i to što gotovo da i nema pjesme po kojoj bi se identificirao album, izuzmemo li eventualno “Fork Tongues And Foul Times“, jednog od klasičnijih thrash naslova s žešćim riffovima, bržim bubnjanjem, virtuoznijim heavy solažama i izrazito melodioznim refrenima. Je li to slučajno ili ne, ali ona je jedan od tri naslova u kojima je gostovao Steve Smyth (Nevermore, Testament).

Ustvari, čak je i najbolja pjesma “From The Stare To The Storm“, inače snimljena prije nekoliko godina, a ovdje je ‘upala’ kao bonus dodatak, koja bi se svojim žešćim heavy-thrash ritmovima i mnoštvom ozbiljnijih solaža mogla svrstati u red najzanimljivijih dijelova ovog albuma.

Moguće je da će nekoga nešto više od ostalih zanimati alternativnija “How To Define A Race“, sa zanimljivim bubanj/bas solo dijelom, nešto žešćim groove ritmovima i naglašenijim ženskim pjevanjem, ili pak “Dead Eye Dream“, koja kombinira brži thrash metal u prvom i sporiji groove u drugom dijelu, s možda i najizraženijim i najglasnijim vokalnim miksevima.

Kombinacija je i ključna riječ ovog albuma, koji možda ima sindrom ‘drugog’, jer je baš taj Chaoswaveov po redu (“The White Noise Within” 2005.), no nije mu i jedini kojeg provlači u svoje 62 minute. Jer, kombinacija svega i svačega ‘nusproduktirala’ je proizvod koji i nema baš neku preozbiljnu perspektivu.