Eponimni album za sjajan povratak

Petnaest je godina trebalo St. Germainu, pravim imenom Ludovic Navarre da izda album.

Prva tri su prodana u milijunskim nakladama i redovito je zauzimao vrhove top ljestvica. Ipak, iako nije izdao album toliko dugo, radio je mnogo i izdao mnogo EP-a i kolaborirao s raznim glazbenicima. “Tourist” je bio veličanstveno izdanje nu jazz glazbe i pionirsko u tom žanru. Nakon njega, kao da je Ludovic htio malo odmoriti i pričekati dok se ne skupi dovoljno materijala za novi album. I čekanje se isplatilo. Ono što donosi eponimski album je zaista eklektična mješavina onoga što je dosad radio uz neke intervencije i poigravanja sa zvukom.

Njegov stil je mješavina nu jazza, housea i downtempa pa čak i acid jazza. No, svakako uvijek svježe i inventivno. Svakim albumom donosi nešto novo, ali ne iznevjeravajući svoju osnovu, a to je jazz i blues glazba kakva je u svojim korijenima. Kao svoje uzore isticao je Boba Marleya, Milesa Davisa i Kool and the Gang. I sve se to pomalo osjeti na ovom album kao podtekst, a na površini je nešto sasvim drugo.

Naime, album na prvo slušanje nudi afričku tradicionalnu glazbu sa svojim tradicionalnim malijskim instrumentima pomiješanim s gitarama, saksofonom i elektronskim elementima. Ta mješavina raznih zvukova nije konfuzna, nego je lijepo posložena u skladan album koji drži snagu od početka do kraja. Tu su i afrički glazbenici i glazbenice na vokalima što još više pridaje tom egzotičnom zvuku koji vas osvaja na prvo slušanje.

Zanimljivo je kako je spojio modernu elektronsku i jazz glazbu s tradicionalnim elementima, a da nije ispalo neprivlačno, nego upravo mami na dobro raspoloženje. St. Germain je uvijek znao ostati izvan struje, ali na neki način participirati u njoj i tako je subvertirati. Uvijek poseban i originalan, pokazao je da zna prepoznati što je potrebno za kvalitetan album. A to je savršena produkcija, neobični ritmovi i moderni zvuk pomiješan s onim pomalo arhaičnim.

Onaj deep house prisutan na prvim albumima sad je malo prigušen nauštrb tog afričkog zvuka, ali i dalje se osjeti kao baza. Kad zagrebete ispod površine, vidite i čujete da je taj prvotni zvuk prisutan, ali kolažiran s nečim novim.
Tako uvodna “Real Blues” ima jake perkusije i bubnjeve s pravom blues notom, a sljedeća “Sittin’ Here” otvara taj afrički zvuk koji prožima ostatak albuma.

“How Dare You” je najeklektičnija stvar u kojoj je blues muški vokal najjači i afrički instrumenti najizraženiji. “Forget Me Not” čini sukus svega što album nudi i kao da ga sažima u sebi.

Dugo iščekivani album je pun pogodak u svakom smislu. S dobrim konceptom, eksperimentiranjem i intervencijama u staru teksturu koja je i dalje prisutna, nudi pravu priču moderne glazbe pomiješane s tradicionalnom u jedan kvalitetan glazbeni uradak uz kojeg možete čitati knjigu, a možete i zaplesati.