Enigma bez enigmi po novi uspjeh

Baš u trenucima kada sam razmišljao kako krenuti s recenzijom ovog albuma, uleti mi press-materijal koji će mi idealno poslužiti kao uvod. Enigma je jedan od najuspješnijih glazbenih projekata u proteklih 20 godina, sa 40 milijuna prodanih izdanja, 50 #1 hitova na raznim top-listama, približno 100 platinastih nagrada i učešćem na preko 1000 kompilacija.

Ako vas ovakve reference ne privuku k novom album “Seven Lives Many Faces“, ne znam što onda može…

Već prilikom ubacivanja diska u računalo, “Seven Lives Many Faces” odvodi u svijet multimedije, na stranice Enigme gdje se možete poigrati vozeći svemirski brod na mnoge načine, a ujedno i pregledati osnovne podatke o albumu, odnosno o cijelom glazbenom projektu Enigma kojeg i dalje suvereno vodi Michael Cretu.

Cretu je veliki zaljubljenik u glazbu, a posebno ga zanimaju miksanja raznih kombinacija žanrova u jedan svoj specifičan. Budući da se prije osnivanja Enigme 1990. uvelike bavio producentskim radom, ponajviše su ga intrigirali slični projekti i autori, pa je surađivao s kraljem new agea Mikeom Oldfieldom.

Na takvim temeljima je izgradio svoj karakterističan zvuk u kojem spaja mnoge žanrove u jednu futurističku viziju, baš nešto u stilu što je želio pokazati sa svemirskim brodom u nebeskim bespućima na multimedijalnom dijelu.

Enigma je jedan klasičan new age bend koji se ne libi zbog svoje ekstatične atmosfere zagrebati dublje u ambijentalnu elektroniku, trip-hop, etno ili neki srodni žanr, sve zbog dobrobiti pjesme.

Do sada je tako Cretu uspio složiti šest albuma, pa kako ne bi uspio i sedmog, ponovno vrlo snažnog i multikulturalnog “Seven Lives Many Faces”. Za razliku od posljednjeg Oldfieldovog albuma, Enigma i dalje zvuči vrlo svježe, raznoliko i superiorno, baš onako kako i treba zvučati jedan od glavnih aktera u svom žanru.

Pjesmom po pjesmu, atmosfera se postepeno gradi i diže, a pred kraj albuma nalazi se nekoliko pravih bisera. Po mojem mišljenju, vrhunac albuma dolazi s “Je T’aime Till My Dying Day“, koja je vrlo jednostavna, a opet vrlo snažna s neprestanim “do you love me too” i uz interesantan refren koji je skroz u stilu kakvog preferira Seal.

Sa “Seven Lives Many Faces” Enigma je potvrdila svoj interesantni sound u kojem se miješaju različite kulture na jedan pomalo futuristični način u kojem si na trenutak usred Afrike, u drugom na tradicionalnom europskom popu, u sljedećem na klasičnoj downtempo elektronici, pa na etno glazbi Rumunjske, rodne zemlje Cretua, kroz crkvene liturgije do jahanja galaksijama u potrazi za svemircima.

Teško je zamisliti od kuda sve Cretu vadi ideje za svoju glazbu, ali dok će i dalje biti toliko dobar i originalan, toliko će Enigma biti u vrhu kao jedan od najzanimljivijih new age projekata.

Slavu je teško doseći, a još teže ju održavati, pa se time može još s većim respektom pogledati brojke navedene u prvom odlomku, budući da će do sljedećeg izdanja one još dodatno porasti zbog novih uspjeha koje će, gotovo sam siguran, postići s albumom “Seven Lives Many Faces”.