Englez koji se popeo na planinu, a sišao s brda

Kada sam razmišljao o ocjeni koju ću dati albumu, moram priznati da sam došao u iskušenje da budem hipersubjektivan. Kad bi nečijom providnošću mogao znati da će dotični gospodin Ian Brown pročitati ovu recenziju, ja bih mu dao 10, ma zapravo 20 zvjezdica samo da se on barem jednom nasmije.

Naime, dotični je pjevač doslovno liječen od smijeha. Promatrajući ga, dojma sam da ne samo da je imao nesretno djetinjstvo, već su mu se u školi svi izrugivali zbog čudne frizure, buljavih očiju, da je izgubio nevinost tek u 38., da ga je sestra koja je dokazano opsjednuta likom i djelom Brucea Leea svakodnevno mlatila i da mu je otac zapravo neki kauboj iz Papue Nove Gvineje koji je poginuo u željezničkoj nesreći pod prilično čudnim i bizarnim okolnostima, tražeći svoj životni smisao na tračnicama Transsibirske željeznice.

Smijeh je lijek, kažu mnogi, što očito ne vrijedi za Iana Browna koji se, izgleda, ne bi nasmijao da mu o tom život ovisi. Možda jedino ponovno okupljanje The Stone Rosesa može negdje, u kutku njegovih usana, izvući neki privid smijeha, ali zasad od toga ništa.

Čovjek bi pomislio da u njegovoj glazbi ima isto veselja kao i na karminama nekakve komorne superzvijezde, ali tu se krije iznenađenje. Ozbiljni Ian Brown stvara jednostavan, čak i poletan pop. Bez imalo pretencioznosti, dapače, više sklon klišejima nego eksperimentiranju. I to sve skupa dobro zvuči, iako mu više slave nosi ugled koji uživa u glazbenom svijetu, nego njegove pjesme.

Ian Brown je naime (za one koji ne znaju) osnivač i frontmen jednog od najhvaljenijih, zasigurno na samom vrhu ljestvice najboljih, britanskih bendova uopće, The Stone Roses. Začetnici britpopa i indiea uopće, dotakli su zvjezdani sjaj toliko brzo da su se tako ekspresno pretvorili u zvjezdanu prašinu. Od njih je danas ostao jedino zvjezdani pepeo i mrzovoljni Ian. Ako su The Stone Roses bili planina na koju se Ian popeo, njegova solo-karijera je zasigurno brdo na koje se spustio, ali je i dalje dovoljno visoko, kako u prenesenom geografskom smislu, tako i na top-listama.

Sama glazba Iana Browna nema previše dodirnih točaka s matičnim mu bendom, što cijenim iz razloga što su pjesme The Stone Rosesa pravi evergreen dragulji, tako da i danas zvuče prilično aktualno. Za razliku od psihodeličnih i inovativnih The Stone Rosesa, Ian radi jednostavan pop-rock u pravom smislu te riječi, s time da ponekad malo zakomplicira – ponekad mu pop zvuči više kao rock, a rock više kao pop. Eto, jednostavno kako i piše.

Osim što se bavi glazbom, prezaposleni Ian svoje slobodne dane uglavnom provodi u zatvorima ili pozira za Adidas, a čak i glumi u Harryu Potteru. Negdje između tih kriminalno-manekensko-glumačkih obveza, uspio je snimiti i svoj šesti solo-album koji je, kako sam tvrdi, inspiriran Michael Jacksonom, što već postaje obiteljski sindrom obožavanja slavnih budući da mu je sestra opsjednuta Bruceom Leeem.

“My Way” je solidan pop-album, bez previše inovativnih rješenja, ali opet u cijelosti dobar i kompaktan. Najavni singl “Stellify” ima odličan zvuk, pratnju trubača i osvaja na prvo slušanje. Inače, pjesma je izvorno bila namijenjena Rihanni, ali se Ian predomislio i odlučio je sam snimiti. “Crowning of the Poor” zvuči kao da je netom izašla iz Timbalandove tvornice zvuka, a uz socijalni tekst zvuči dobro, iako je ritam previše poletan za socijalu o kojoj pjeva.

“Just Like You” drugi je singl i odlična pop-pjesma s himničnim refrenom. Ako slučajno pogledate spot, obratite pozornost na Ianov katatoničan ples. “In the Year 2525” iako cover (u originalu je izvodi duo Zager and Evans) jedna je od najboljih pjesama na albumu u kojoj se miješaju pop-zvuk i meksička narodna glazba, popraćeno zanimljivim tekstom.

“Always Remember Me” lijepa je i sjetna laganica, i jedna od onih koje na albumu ostavljaju dublji dojam. Nakon prilično usporenih i jednostavnih “Vanity Kills” i “For the Glory“, tenzije se opet dižu s pop-naelektriziranom “Marathon Man“. U istom ritmu nastavlja i s “Own Brain” dok album zatvara nostalgičnom “So High“.

Članovima i pjevačima nekog velikog benda, pogotovo nakon što se isti raspadne, uvijek je teško predstaviti sebe u novom svjetlu i podići se iz tamne sjene benda iza sebe. Nekima to izgleda nikada neće uspjeti (aludiram na Richarda Ashcrofta), a Ianu Brownu je to donekle uspjelo iako nisam dojma da je njemu do toga stalo.

On snima i stvara glazbu isključivo za sebe i to je razlog beskompromisnog stava u njegovim pjesmama što najbolje dokazuje ovaj album znakovitog imena “My Way”.