Engleski punk-humor

Kad mi je engleski prijatelj rekao kako moram čuti Wonk Unit i kako su mu oni trenutno najdraži bend, morao sam ih poslušati. Kad sam ih poslušao na pamet mi je pao film Guya Ritchiea.

Prva pjesma na CD-u, “Awful Jeans”, dobro me nasmijala i oraspoložila, te sam od tog trenutka bio zakačen. Ako mi ne vjerujete:
“You’ve gone too far with your awful jeans
get away from me, bringing shame upon your family
this isn’t 1943 there’s no places on god’s earth for those monstrosities
the kiddies in sweatshops from Primark and Top Shop
just so you can wear those awful jeans”Vokal je zanimljiv – sarkastičan, mladolik i s iznenađujućim rasponom, a povremeno i emotivan. Svakako jedan od karakterističnijih i ugodnijih u žanru. Muzika je dinamična, srednje-brzog tempa s istančanim bubnjevima i puhačkom, gudačkom i udaračkom sekcijom na skoro svakoj pjesmi. Tekstovi su čudni, smiješni, zanimljivi, simpatični, ali ima i osjećajnih – boljke su im učestalo ponavljanje stihova i sama količina teksta koja je dosta mala i samim tim repetitivna iako pjesme traju oko dvije minute.

Nikako nov bend na sceni (za njih ovo je peti album), iz nekog razloga sada su uhvatili zalet. Promo materijali kažu oni su definicija punka 21. stoljeća, a (ne)poznavajući engleski humor, ne znam je li to zajebancija. U svakom slučaju, zvuče neopterećeno, modernasto i drukčije, a opet poznato i blisko.

Wonk Unit je bend na koji ću obratiti pozornost odsad nadalje, ali ne vjerujem da ću ga istraživati i preslušavati starije stvari – vjerojatno ću ih najprije probat ulovit uživo i zabavit se.