Emači će se rezati ako sljedeći album ne bude bolji

Jimmy Eat World su počeli kao pop punkeri, a sad ih zovu pioniri emo glazbe, tog melodičnog, sentimentalnog podžanra američke indie rock glazbe koja je zaludila svijet u prošlom desetljeću.

Koliko god termin ’emo’ vukao na slike preosjetljivih, spirsanih i našminkanih tinejdžera, on nije samo to.

Jimmy Eat World su, dakle, oduvijek bili sentimentalni u svojoj melodičnosti no to ne znači da ne mogu nabrijati kad žele. Album “Clarity and Bleed American” je, na primjer, imao takve oscilacije u svojim redovima, da je slušatelj na jednoj stvari mogao roniti suza i suza, a na drugoj skakati do besvijesti.

Sedmom albumu ove američke skupine Mark Trombino bio je zadužen za producentski dio i njegov zadatak je bio dodati zvuku benda neku težinu i krutost. Na početnoj pjesmi “On My Best Theory” i na “Action Needs an Audience” to je solidno napravio čineći riffove ponovo svježima i agresivnijima.

Također je ‘spasio obraz’ pjesmama koje su sirove moglo puno gore zvučati, a to su akustična “Heart Is Hard to Find“, “Coffee and Cigarettes” u kojoj je jaka bas dionica u prvom planu, i na prvu opasna “Evidence” jer u melodičnom smislu ona polako gori i na svom kraju vodi do eksplozivne distorzije. Najviše snage na njoj daje upravo Adkinsov senzibilni vokal kao i na baladi “Cut“. “Invented” i “Mixtape” pak nisu ništa novo na repertoaru Jimmy Eat World tako da ih ne bih zasebno ni opisivala.

Nekako se čini da su inspirativno presušili ili da će se to dogoditi uskoro. Nadajmo se da će osmim albumom uspjeti napraviti nešto malo drukčije, a opet zadržati svoje ‘ja’ kao što to rade svi veliki bendovi u želji za razvitkom, eksperimentiranjem i pronalaskom one dobitne formule koja će se svidjeti i njima, kritičarima i publici.