Eliksir doktora Doxya

    1477

    Sonny Rollins

    Road Shows, vol. 1

    Datum izdanja: 05.10.2008.

    Izdavač: EmArcy / Aquarius Records

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Best Wishes
    2. More Than You Know
    3. Blossom
    4. Easy Living
    5. Tenor Madness
    6. Nice Lady
    7. Some Enchanting Evening

    Iako čitava priča oko objavljivanja prve runde arhivskih snimki koncerata Sonnya Rollinsa naoko nema puno veze s jednom od kultnih epizoda Taličnog Toma (alias Lucky Lukea), u kojoj ispijeni kauboj ganja nadriliječnika što diljem Stjenjaka lakovjernom puku prodaje lažni eliksir vječne mladosti – disk pred nama produkt je također jednog Doxya. Srećom, posve drukčijeg.

    Znatnija autorsko-izdavačka kontrola glazbenika nad vlastitim djelom jedan je od rijetkih problema unutar glazbene industrije koji je preživio sve vremenske i tehnološke mijene što smo im do sada nazočili, i to upravo nevjerojatnom lakoćom. Dapače, dok je tehnološki kvantni skok u proteklih dvadesetak godina većinu ostalih (‘klasičnih’) odrednica biznisa uglavnom temeljito izmijenio, a neke sasvim elementarne, poput prodaje nosača zvuka u prodavaonicama, značajno unazadio – čini se kako je internetska era pružila neslućen zamah upravo navedenom pitanju.

    U tom smislu jazz kao žanr nije, dakako, nikakva iznimka; no jedna specifičnost ogleda se u činjenici što su jazz-glazbenici muku mučili s nadzorom distribucije vlastite glazbe znatno prije pojave Napstera i nezaobilaznih torrenta. Riječ je prvenstveno o koncertnim snimkama koje su diskografske kuće još u pedesetima počele nemilosrdno eksploatirati kao dodatni izvor brze zarade. Pritom se same glazbenike najčešće nije pitalo ni za izbor izvedbi, ni za postavu, a ni zvuku se ne bi posvetila bogznakakva pažnja; upravo suprotno, skladbe bi često bile naprasno prekinute ako kapacitet vinila ne bi trpio integralnu koncertnu varijantu. Sami jazzeri bili su zbog oskudnih financija najčešće bespomoćni, trpeći samovolju diskografa u ime redovitog snimanja autorskih izdanja.

    Sve ovo je Walter Theodore Rollins i predobro znao. Štoviše, on je jedan od rijetkih živućih glazbenika koji je sve to – doslovno – svojim vlastitim očima i vidio, bivajući usred scene već punu šezdeset i jednu (!!) godinu. Za to vrijeme, stvorio je tisuće sati žive glazbe, što se rasula kojegdje i objavljivala kojekako, osobito za vrijeme njegove višekratne diskografske apstinencije u šezdesetima.

    Muziku podržava

    Oformljivanje vlastite etikete Doxy 2005. (za koju je 2006. objavio “Sonny, Please“) označilo je ne samo konac 35-godišnjeg snimanja za Milestone Records, već i cjelovit nadzor nad objavljivanjem vlastitih izdanja i koncertnih snimaka: prema Rollinsovim vlastitim riječima upravo je potonji detalj bio presudan u želji da se postane sam svoj izdavač, makar i u 75. godini života.

    Novi rezultat ovog poduhvata je, ako možemo suditi prema naslovu, prvo u nizu izdanja što će okupiti koncertne snimke odabrane i posložene od strane barda osobno. Ne bi stoga bilo suvišno očekivati da će “Road Shows, vol. 1” biti na neki način gromoglasno izdanje, što će slijedu živih diskova žive legende otvoriti put u maniri ledolomca. No, Rollins je prvim izdanjem poprilično iznenadio, obzirom da se riječ o jednom disku sa svega sedam skladbi, koji se – imajući na umu sve te godine i koncerte iza sebe – doima gotovo nestvarno samozatajnim.

    Preslušavanje Rollinsove koncertne selekcije, međutim, daje jasan odgovor na ovaj kuriozum. Saksofonskog kolosa očigledno je zanimala samo iznimna kvaliteta i duhovna dubina glazbe; u tom se smislu njegov izbor pokazuje vrlo pomnim i nepogrešivo točnim, budući da čitav “The Road Shows, vol. 1” bez prestanka izbacuje ocean navedenih osobina.

    Od početne čiste radosti i neumornog soliranja u “Best Wishes” (izvedba iz Tokija ’86.), preko jedanaestominutne varijante “Easy Living” iz Tolousea dvadeset godina kasnije, gdje hipnotički varira glavni motiv do gotovo himnične ozarenosti, sve do obljetničke “Some Enchanted Evening” (New York ’07), ne prestaje ono fascinantno titranje Rollinsova unikatnog glasa koje ga je učinilo vjerojatno najprepoznatljivijim saksofonom današnjice; no, ono što ovaj CD gura u kategoriju obaveznog štiva nevjerojatan je naboj svih bendova koji sviraju iza Rollinsa – u kojem on, ipak, prednjači i neumitnošću opake zaraze prebacuje ga na pulene.

    Elementarna radost muziciranja, strast za solističkom invencijom prije svega, duboko razumijevanje temeljnih formi: sve to i još ponešto ima “Road Shows”, čija (ipak jača) druga polovica toliko buja energijom da je zaključna balada zapravo dobrodošao smiraj.

    Prividna konvencionalnost skladbi i formi ne smije zavarati: jer, iako je, primjerice, kanadska izvedba “Nice Lady” do kraja fluentni, gotovo riffoidni calypso, njegova cjelovitost je potpuna, pri čemu se ni na jednom mjestu ne otklizuje ni blizu očekivanoj ušećerenosti (koliko god da je u to teško povjerovati). Prijemčivi i naoko znani oblici skladbi samo su sjajna udica za skok u vrtlog poleta i teško zamislivu živost koja je hard- i be-bop u potpunosti prožimala u trenucima nastajanja.

    S Rollinsom tu nema zezanja: on je jedan od onih što su se tada muvali drito nad vještičjim kotlom i zna sve kako ide. Drugim riječima, on ne pokazuje kako je to nekad bilo, već svira ono što to jest, čineći jazz-kanone smrtno ozbiljnom i izazovnom stvari. Sasvim logično: ta nije li baš on ona tipčina koja je onako maestralno prašila “Tenor Madness“, čija je izvedba i na ovom disku praznik za uši i srce?

    Postava: Sonny Rollins – tenor sax, Clifton Anderson – trombon, Mark Soskin – piano, Bobby Broom – gitara, Jerome Harris – bas, Al Foster – drums, Bob Cranshaw – bass; Victor Lewis – bubnjevi, Kimati Dinizulu – udaraljke, Stephen Scott – piano; Perry Wilson – drums; Victor See-Yuen – udaraljke, Steve Jordan – bubnjevi, Christian McBride – bas, Roy Haynes – bubnjevi.

    Muziku podržava