Elektronski ambijent jednog post-rock čudovišta

Zadnjih 10-ak godina post rock je bio nekakva imaginarna žanrovska obećana zemlja. Ako ste se zaljubili u te milozvuke imali ste priliku svaka dva dana otkriti novi bend i novi album.

Imali ste priliku uvjeriti se da je to vjerojatno najplodniji žanr u kojem vlada nezainteresiranost od i prema major izdavačima. Iz svih kutaka svijeta internetom su se širili masovno besplatni EP-evi i albumi, opskurnim klubovima turneja za turnejom, a forumi su kreirali nebrojena prijateljstva.

65daysofstatic su britanske uzdanice kojima je “Wild Light” već šesti album. Pretpostavljam da su prošli kroz sve faze (ne)razvoja ovog žanra, a ne bih se ni čudio da su nekoć davno, daleko od očiju šire javnosti, svirali po raznoraznim hrvatskim vukojebinama. No, to sam samo bubnuo, jer stiglo je vrijeme da se pokažu u konkretnijem svjetlu.Ono što ih razlikuje (a nerijetko i uzdiže) od ostatka nakrcane scene jer činjenica da su klavijaturama, elektronikom i popratnim zvukovima unijeli živost, dinamiku i pamtljivost kroz cijelo izdanje. Uvrnuti drum’n’bass “Prisms” spojila je post-rock sa synthovima i niskim klupskim tonovima, a primjećuje se da su preko iste teme uspjeli pjesmu nadopunjavati na dosta specifičan način.

Moguće da će nekome biti iritantno slušati duge outroe na pjesmama koji vjerojatno čine 20 posto trajanja ovog albuma, ali bez njih bi vjerojatno duet najboljih pjesama albuma bio kudikamo manje efektan. “Taipei” se razletila lijepim melodijicama, a “Unmake the Wild Light” izdefinirala njihova atmosferično-elektronska lutanja.

Da ne bi sve nužno bilo nježno, oblo i zaglađeno, album su zatvorili nakrcanom “Safe Passage” i klimaks kreirali bez onog uobičajenom zazivanja apokalipse, onoga što gotovo uvijek moramo pridružiti na spomen nečega što je post-rock. Zato se pored uobičajenih srodnika, uz ime ovog benda često stavljaju utjecaji jednog Mogwaija, pa čak i Vangelisa.

Ambijentalni izdanak ovog žanra bi nekome mogao zvučati kao dosadan opis, ali ovdje su svojim nedefiniranim zvukovima postigli puno više od pukog popunjavanja tišine. Recimo da je od sve elektronike ovo najbliže post-rocku, a od svakog post-rocka ovo je najbliže psihološkom soundtracku za sve studente željne bolje koncentracije. Svatko ima svojeg favorita u toj ulozi, ali 65daysofstatic vjerojatno su se popeli na sami vrh.