Elektro-pop utopija

James Murphy iz LCD Soundsystema očito je već duže vrijeme planirao transformirati svoj bend zbog čega je prije dvije-tri godine na vlastitu etiketu DFA pozvao bend Yacht iz Portlanda koji bi trebali krenuti njihovim putem.

Već na prvu, osjećaju se mnoge sličnosti, ali i razlike izmeću Yachta i LCD Soundsystema. Oba benda svoju glazbu baziraju na ritmičnosti instrumenata, ali dok se Murphyev bend bazirao na live instrumentima, Yacht preferira umjetne zvukove čime se više približava synth/electro-popu.

Mnogo puta sam već naglasio da mi se čini da elektro-pop ima još malo toga za ponuditi, da se većina novih izdanja bazira na recikliranju bolje prošlosti, što od prije nekoliko godina, što iz one malo dublje s prijelaza iz ’70-ih. u ’80-e. Takav slučaj je i s ovim albumom “Shangry-La“.

Albumu “Shangry-La” mora se priznati niz dinamičnih ritmova koji album nose od početka do kraja, kao da su zavladali nekom ljetnom disco pozornicom i pri tome nisu zaboravili korijene disco glazbe oplemeniti trikovima moderne produkcije zbog čega se sam album izdiže iz mora prosječnih žanrovskih izdanja koje smo imali prilike popratiti proteklih sezona.

Vokalne dionice dodatno popravljaju krvnu sliku albuma. Kroz niz muško-ženskih interpretacija dobili smo vrlo harmoničnu izvedbu koja možda tek ponekad pada u vodu zbog monotonijih refrena kao što imamo priliku čuti u pjesmi “Love In The Dark“. U drugim slučajevima, poput onog u uvodnom frenetičnom tropskom dance-punku “Utopia” to zvuči perfektno, kao idealna podloga za ljetni hit.

Ipak, s vremena na vrijeme Yacht pada u klasične stereotipe elektro-popa kao što je primjer s pjesmom “One Step” koja se ničim ne razlikuje od niza disco hitova od prije 30-ak godina, a slične probleme ima i skladba “Holy Roller” koja ima odličan uvod, dok ju preuobičajene refrenske fore ne pokvare.

Kada se u cijelosti pogleda, “Shangry-La” nije loš album, već jedno solidno ostvarenje u žanru koji, čast iznimkama, stagnira već jedno duže vrijeme. Kada preslušamo mnoge aktualne sastave elektro-popa, teško ih je razlikovati jer prevelika sličnost u glazbenim idejama i više je nego očita zbog čega moram još jednom istaknuti beogradski bend Svi na pod i njihov album “Prvi” koji su pravo osvježenje.

Što se tiče Yachta, imaju niz vrlo ritmičkih pjesama koje bi mogle zvučati odlično ako bend uspije posložiti live izvedbu kako to čine npr. LCD Soundsystem ili !!!, tada bi sve ovo imalo smisla, u protivnom zarazne melodije mogle bi ostati nedorečene jer su nedovoljno jake za disco klubove.

“Shangry-La” postiže dovoljno zabave da ne bude tek samo još jedan u nizu albuma na koje svakodnevno nailazimo, ali za veće domete treba i više imaginacije.